Kongo, 18.06.2010

Iz dnevnika jednog misionara

69. nastavak

Umro nepravedno optuženi Filip

Nitko nas ne dočeka, osim djece. Pitamo ih gdje su ostali. Djeca vele da su otišli na drugi kraj sela jer je umro stari Filip. To je onaj starac o kome sam pisao u jedanaestom nastavku. On je „kriv“ za sve zlo u selu. Ako netko izgubi novac, kažu, Filip ga je odnio pomoću čarolija. Ako se netko razboli, opet je Filip kriv jer je on „donio“ bolest. A posebno, ako netko umre, Filip mu je „doveo“ smrt. Umro je prije sat vremena, upravo dok smo se mi utrkivali s kišom. Čim svijet sazna da smo stigli, ostaviše nakratko Filipa njegovoj obitelji, a svi ostali dođoše pozdraviti nas. Tek što se okupasmo, stigoše na biciklima animator Jean-Marie i vjeroučitelj William, posve mokri i blatnjavi. Kad su se i oni presvukli i ogrijali, pođosmo svi zajedno izraziti sućut Filipovoj obitelji. Svijet je primio ovu smrt kao olakšanje. Smatraju da će biti manje zla u selu, da će se smanjiti i smrtni slučajevi. U razgovoru s nekim kršćanima pitam ih kako ljudi tumače ovu Filipovu smrt. Rekoše da mnogi smatraju da su se ujedinili svi oni koje je Filip „ubio“ i odlučili „pozvati“ Filipa na onaj svijet. Znači, on je umro jer su ga mrtvi pozvali. Prema mišljenju svijeta, posljednju stvar koju je učinio, „navukao“ je na selo veliku kišu, prolom oblaka. Naime, dosad je kiša padala rijetko i pomalo, a evo, kad je Filip umirao, pljusak se oborio na selo. Nije li i to „dokaz“ da je Filip zbilja radio sve zbog čega ga optužuju?

Pokojnikove vrline

Dogovorih se s animatorom kako ćemo ga pokopati. Jadnik, mnogo je trpio zbog sela, zbog zlih i lakovjernih ljudi i zbog zlih glasova, pa sad treba barem kod kršćana razbiti to mišljenje da je Filip bio poslanik zloga. Ujutro prije sv. mise unijet ćemo ga u kapelicu. Na kraju sv. mise obavit ćemo molitve, a onda ćemo svi zajedno poći na groblje i pokopati ga. Za vrijeme sv. mise animator je govorio o vračanju, s posebnim osvrtom na Filipa. „Svi su ga optuživali“, veli animator, „ali on je ostao postojan u vjeri sa svom strpljivošću. Zbog optužbi poznavali su ga sve do Kamine (180 km), a i dalje. Dovoljno je bilo samo spomenuti njegovo ime i u svakom selu se znalo o komu je riječ. A on je samo šutio, trpio i Bogu se molio. Na kraju mu je Bog dao smrt ljepšu od svih onih koji počivaju u groblju. Pozvao ga je na veliki blagdan Svih svetih. Nikome od vaših pokojnika svećenik nije bio na sprovodu, a eto, Bog je htio da svećenik dođe u selo upravo na dan Filipove smrti“, naglasio je animator Jean-Marie. Na kraju sv. mise, poslije blagoslova pokojnikova tijela i ja se ukratko obratih svijetu. Bili su tu svi katolici, a i mnogi drugi koji su došli na sprovod. Rekao sam im s velikom dozom ironije: „Dragi stanovnici Manyamune! Danas je ovo veliki dan za sve vas. Vi ste danas najsretniji ljudi na svijetu. Za svaku bolest, za svaku smrt, za svaki izgubljeni novac, za svaku drugu nevolju vi ste „znali“ odakle dolazi. Kriv je bio Filip. Sad njega više nema i u ovom selu neće biti ni smrti, ni patnje niti drugih neprilika. Blago vama! Je li tako?“, upitah ih. Nekoliko njih postiđeno odgovori: „Nije.“ Nastavih: „Sad vidite koliko ste bili ludi kad ste vjerovali vraču da vam sve zlo dolazi od Filipa. Njega više nema. Ali vi ćete i nadalje imati nevolja i poteškoća. Svijet će umirati kao i dosad, a vrač će naći nekoga tko će ubuduće biti kriv za sve. Zato ne vjerujte mu, jer vidite i sami danas da to nije istina, nego kad vas zaboli, idite u bolnicu, a ne vraču.“

Običaji pokapanja

Nakon toga pođosmo svi na groblje. Iskopali su jednu rupu kao „predsoblje“, a onda iz te „prostorije“ iskopan je grob ispod zemlje po čovjekovoj mjeri. Dakle, to unutra izgleda kao mala grobnica u koji uđu dva čovjeka i uvuku mrtvo tijelo. Ovdje je moguće tako lijepo kopati jer nigdje nema kamenja, nego samo zemlja ilovača. Završih molitvu blagoslova groba i sve ostale po redu, a onda im dadoh znak da ga mogu zakopati. Sada počeše prave „ceremonije“. Tijelo je bilo umotano u više plahti i u jedan pokrivač, pa su ustanovili da mu sve to neće trebati na onome svijetu, a dobro će doći nekima na ovome svijetu. Zato skinuše nekoliko plahti. Naime, prema običaju, sva bliža rodbina treba na sprovod donijeti plahtu, tako da mrtvaca nekad zakopaju u deset plahti. Zaključili su da mu na onom svijetu neće trebati ni cipele, pa i njih skinuše. Bile su to gotovo nove, lijepe, crne cipele. Tako naš Filip ode bosonog pred lice Svevišnjega! Animator mi šapnu: „Izuli su mu cipele da se noću ne bi mogao šetati u selu i oko sela i praviti neprilike svijetu.“ Neki su umjesto plahte donijeli na sprovod prostirku od trske. Bilo ih je desetak. S tom prostirkom začepe ulaz iz „predsoblja“ u grob, da zemlja ne pada u grob po mrtvacu kad u „predsoblje“ počnu nabacivati zemlju. Nasta rasprava s koliko bi prostirki trebalo začepiti grob. Jedni vele: „Stavite ih sve u grob, jer nećemo se u selu služiti prostirkama koje pripadaju mrtvima.“ Drugi im dovikuju: „Na čemu će ljudi sjediti i ležati noćas. Ako budu ležali na zemlji, prehladit će se.“ Nađoše ipak kompromisno rješenje. Pola prostirki zakopat će uz Filipa, a drugu polovicu vratit će u selo. Naime, običaj je kad netko umre da četiri noći bdiju oko vatre u dvorištu pokojnika. Nije „grijeh“ zaspati kod vatre, ali nitko ne smije otići kući na spavanje. Zato su prostirke od trske i kože ubijenih životinja, i divljih i pitomih, najzgodnije za bdijenje. Staviše Filipu i nekoliko zdjela iz kojih će jesti na onome svijetu. I eto, Filip ode bosonog na daleki put bez povratka, ali bolesti i smrt sigurno neće otići iz sela. Sad vrač treba pronaći onog komu je Filip „predao“ ovlasti i moć za nanošenje zla. Bit će to sigurno neki starac iz sela. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar