Nova Ves, 26.05.2010

Sjećanje na misionarku s. Emicu Verlić (1925. - 2010.)

Naša dugogodišnja misionarka u Zambiji

Velike duše ne mogu ostati nezapažene. Za života su tihe, skromne i skrivene pod plaštem ponizne službe u predanju ljubavi prema bližnjemu, osobito onima koji su najpotrebitiji. Nose svoj križ strpljivo, s pouzdanjem u Gospodina. Takva je zasigurno bila sestra Emica Verlić, naša dugogodišnja misionarka u Zambiji.

Tražila je nešto uzvišenije

Sestra Emica rođena je u Zagrebu 15. listopada 1925. godine. Majka joj je bila Slovenka, a otac Hrvat iz Like. Svoje djetinjstvo i osnovnu školu provela je u Orahovici. Nije imala sretno djetinjstvo jer nije živjela u uzornoj obitelji. Otac ju je jako volio, no trpjela je dosta od svoje majke i to ju je pratilo cijelo djetinjstvo u rodnom domu. Veliku je utjehu doživljavala od svoga župnika koji je uvijek imao vremena za nju, bio vrstan kateheta, i duhovno ju vodio. Istinski je zavoljela Crkvu, Gospodina Isusa u Presvetoj Euharistiji. S njim je dijelila svoje nezaslužene kazne i patnje. Tu se rodilo i njezino duhovno zvanje. U dobi od 17 godina odlazi u Osijek i tu nalazi svoje prvo zaposlenje kao kućna pomoćnica u jednoj imućnijoj obitelji. Bila je sretna jer je postala slobodna i bez straha od kazni. No, svoje slobodno vrijeme najradije je provodila u crkvi pred Presvetim. Svijet sa svojim šarenilom nije ju privlačio. U toj obitelji su je zavoljeli i poštivali. No njezino srce i duša tražili su nešto uzvišenije. I to joj se ispunilo nakon nekog vremena. Otišla je u Sloveniju za vrijeme Drugog svjetskog rata i ušla u red časnih sestara Magdalenki. Bila je presretna i zahvalna Gospodinu. No, i ta joj je sreća kratko trajala. Naime, po svršetku rata sestrama je samostan bio oduzet, a sestre su se morale razići. Sestra Emica odlazi u Zagreb s nekim sestrama i s njima ostaje povezana cijelog života. Snalazile su se i živjele svaka za sebe, ali su ostale vjerne svome duhovnom pozivu i ni jedna se nije udala. Hrabrile su jedna drugu, i povremeno se sastajale. Sestra Emica zaposlila se u bolnici ''Merkur'' u Zajčevoj i počela pohađati večernju školu za medicinske sestre. Školu je uspješno završila i tako stekla novo zvanje bolničarke. U Zagrebu je najradije zalazila u baziliku Presvetog Srca Isusova i tu naišla, kao na ispovjednika, sada pokojnog oca Njavru. On joj je postao ispovjednik, savjetnik i duhovni voditelj. Počela se pomalo oduševljavati za vanjske misije i povezala se s našim misionarima u Zambiji.

Među gubavcima

Prvo je počela s učenjem engleskog jer je to službeni jezik Zambije. I nakon kratkog vremena, 1970. godine krenula je u misije u Zambiju, u bolnicu gubavaca, u mjestu Liteti, kojih 80 km udaljeno od glavnog grada Lusake. Za vrlo kratko vrijeme svladala je domaći jezik chinyanju. Dala se svim srcem i dušom na posao oko njege bolesnika gubavaca. Bolesnici gubavci vrlo su je zavoljeli. Nisu to bili samo pojedini bolesnici nego čitave obitelji. Za gubavce su podignute kolibe koje su činile cijelu koloniju. Do kraja svoga radnoga vijeka Emica se u potpunosti posvetila služenju bolesnicima gubavcima. Postala je vrlo cijenjena i omiljela svima te su je nazivali jednostavno ''amayi'' ili još nježnije ''mami'' kako djeca zovu svoju majku. Brinula se za lijekove, a mnogima i za osnovne potrepštine. Emica je bila vrlo sposobna, naravno vrlo nadarena, okretna, marljiva i odlučna. U slobodno vrijeme, kojeg je imala vrlo malo, dala se na proučavanje bolesti gube u svim njezinim oblicima. Ubrzo je naučila više o bolesti gube nego mladi liječnici koji su dolazili uglavnom iz Indije, a kasnije iz Kube. Često su je pitali za savjet. Posebne poteškoće s bolesnicima nastajale su kad su se u obližnjim selima opijali te trpjeli velike bolove toliko da su ih morali vezati uz krevete dok se ne otrijezne.

Kućna kapelica

Bolnica gubavaca Liteta nalazi se na glavnoj cesti između Lusake i velikog dijela Zambije na sjeveru i zapadu. Emicu su rado posjećivali biskupi, svećenici, misionari i časne sestre. Svima je bila na usluzi, osobito u pitanju hrane i pića. Od Emice nitko nije otišao gladan i žedan. U bolnici se liječilo i pet redovnika bijelih otaca, 'misionara Afrike', koji su se zarazili gubom po svojim udaljenim misijskim postajama. Svećenici su uvijek služili svetu misu u Emičinoj kućnoj kapelici. Naime, imala je dozvolu od lusačkog nadbiskupa da ima kapelicu s Presvetim. Imala je također dozvolu za dijeljenje svete pričesti u bolnici. Počesto nedjeljom dolazili su ili domaći svećenici ili misionari služiti sveti misu. Ako nije bilo misnika, onda su vjernici iz okolice i bolesnici imali Službu riječi. Tako se i za duhovne potrebe velikim dijelom brinula sestra Emica.

Dirljivi oproštaj

Sestra Emica ostala je punih dvadeset godina u bolnici gubavaca u Liteti. Tu je ispunila svoj životni radni vijek. Posljednjih nekoliko godina trpjela od osteoporoze te se i sama osjećala više kao bolesnica. U 1990. godini trebala je napustiti Zambiju. Bili su to dani dirljivog oproštaja. Dolazili su ljudi iz čitave Zambije da požele Emici sretan put u domovinu. Prije nego je krenula iz Zambije, stigao joj je poziv od samog predsjednika Zambije, Davida Kenneth Kaunde, da dođe u predsjedničku palaču u Lusaki, što je Emica i prihvatila. Bio je to znak velike pažnje i zahvalnosti za ljubav i rad među gubavcima Zambije. Dobra djela učinjena iz ljubavi ne mogu se sakriti. Svaki čovjek iskrene duše čita nešto više, dublje, u djelima učinjenim iz ljubavi! To su bile misije sestre Emice! Da se Gospodin proslavi po njoj i njezinoj službi. Nekoliko dana prije nego što je Emica poletjela prema domovini, otišao sam autom do jedne banke u Lusaki. Za pet minuta auto je nestalo ispred banke, a unutra je bila Emičina avionska karta. Po podne smo otišli na agenciju 'Zambia Airways' po novu kartu, pomalo i sa strahom: hoćemo li dobiti, avionsku kartu! Bio sam iznenađen kad su službenice u uredu odmah prepoznale sestru Emicu i odmah joj pripravile novu avionsku kartu! Auto sam prepoznao u Lusaki tek nakon dvije godine!
Emica se vratila u ljeto 1990. Promijenila je nekoliko prebivališta i primila pomoć od dobrih ljudi. Konačno je doputovala do svoga posljednjeg zemaljskog doma u kući Sestara malog Isusa u Novoj Vesi. Tu je blago u Gospodinu preminula 12. ožujka 2010. godine, a pokopana 16. ožujka u groblju na Mirogoju! Gospodin joj bio plaća velika i dao joj svoj mir!

P. Luka Lučić; DI