Kongo, 26.05.2010

Iz dnevnika jednog misionara

68. nastavak

Nova školska godina

Bliži se kraj mjeseca rujna. Školska godina već je davno počela, ali samo na papiru, jer je malo djece u razredima. Zapravo, veliki broj đaka još ne uči, nego svi „traže“ novac za upis. Svaki put kad upitam nekog đaka zašto nije u školi, dobivam uvijek isti odgovor: „Nakimba makuta“ = tražim novac, kao da se novac može naći negdje na putu. Zanimljivo mi je ovo: Svi odavno znaju da će školska godina započeti početkom rujna, ali tek kad dođe rujan, oni počnu „tražiti“ novac za upis.U nekim školama, s mnogo revnosti, otvorili su školska vrata kako je propisano, to jest 8. rujna. Ali ni petina djece još nije stigla nakon tri tjedna. Naime, država se vrlo neozbiljno ponaša prema prosvjeti. Plaća učitelje samo jednu desetinu koliko bi bilo normalno. Zato roditelji moraju platiti ostalo, a to iznosi između 0,5 $ i 1,5 $, zavisno od škole i kako se roditelji dogovore s nastavnicima. A sad na početku treba platiti i upis. Rekao bi čovjek: „Pa, nije to baš mnogo.“ Budući da mnogi roditelji imaju po petero-šestero djece u školi, za većinu njih gotovo je nemoguće odmah stvoriti toliko novca. Zato radije čekaju. Upisuju jedno po jedno dijete, a ostala djeca u ovo doba dobro dođu za rad u polju, jer je sad vrijeme kad se sije kukuruz, grah, kikiriki. Za upis „imaju“ vremena. Neki će doći tek nakon mjesec dana, a drugi ni tada. U gradu Kamini stanje je ipak nešto bolje. Djeca uglavnom kasne po tjedan-dva, dok u unutrašnjosti neke škole otvaraju vrata,tek nakon dva mjeseca, a znam djecu koja su se upisivala i početkom siječnja.
Slušam sinoć „Deutsche Wele“. Kažu da u Njemačkoj moraju obaviti reformu školstva jer njihovo školstvo zaostaje za drugim razvijenim europskim zemljama. Tugo moja, kad li će ovi ovdje dostići Njemačku!? Možda za koje tisućljeće!
Prije nekoliko dana iskopali smo ovdje u Kimpangi temelje za drugu školsku zgradu i 19. rujna počeli zidati. U prvu zgradu od četiri učionice đaci su već uselili. Lijepo im je jer imaju i prave školske klupe, ali ih je još uvijek mali broj zbog gore navedenih razloga.

Nevolje na putu

Petak je, zadnji dan mjeseca listopada. Ovdje lišće ne opada, nego se priroda upravo sada budi i sve buja. Zato bi ovdje trebalo nazivati ovaj mjesec listo-rast, a ne listo-pad. Vruć je dan. Natovarismo motor u terensko vozilo kao i sve ostale stvari koje će nam služiti ovih dana. Sa mnom je vozač Luc koji će me voziti na motoru s druge strane velike rijeke. Nakon 60-tak km vožnje po prašnjavoj cesti zaustavismo se malo da se odmorimo i da pogledamo okoliš. Blizu je podne i sunce je u zenitu. Nigdje hladovine, jer je okolo samo nisko grmlje. Ali kad pokušah ponovno upaliti i ići dalje, vozilo neće da upali. Crpka je oslabila i kad se motor dobro zagrije, ne pali. Trebalo bi malo pogurati, ali tu usred savane sami smo nas dvojica. Treba čekati da se motor ohladi ili ako naiđu ljudi da nas poguraju. Ne žuri nam se previše, jer do večeri možemo stići u selo Kaseke, gdje smo predvidjeli slaviti sv. misu tek sutra ujutro. Zavlačimo se ispod grmlja da bismo se bar malo zaštitili od sunca. Nakon pola sata u daljini opazismo neke ljude s biciklima. Kad stigoše do nas, zamolih ih da me malo poguraju. Ima ih petorica. Stranci su jer ne govore kiluba jezik. Jedan od njih reče da će me pogurati, ako ih platim. Ukorih ga zbog te nepristojnosti. Velim im: „Vi sigurno niste iz ovih krajeva. Velika je sramota za ovdašnje ljude ne pomoći nekome tko se na putu nađe u nevolji. Balube nikada ne traže da im se plati. Kakvi ste vi ljudi, ako nećete pomoći čovjeku u nevolji? Idite vi svojim putem, a mi ćemo čekati dok naiđu pravi ljudi.“ Bili su vrlo posramljeni. Čak su i oni ostali počeli prekoravati onoga koji je tražio novac. Odložiše bicikla ustranu, poguraše desetak metara i vozilo odmah upali. Zahvalih im i još jednom rekoh da moraju svakome pomoći u nevolji jer i njima se može dogoditi da im pukne guma u bicikla ili da nastane neki drugi kvar.

Slabovidni učitelj

U Kindelu nađosmo animatora Jean-Mariea i vjeroučitelja Williama koji su jučer pošli biciklima iz Kimpange i noćili u Masombu. Postavismo sve stvari na bicikla i na motor i idemo na rijeku udaljenu 3 km. Tu ćemo ručati u hladovini na mostu kojega smo nedavno napravili. Dogovorili smo se sa stanovnicima triju sela da ću ja napraviti most, a oni će popraviti put pa će vozilo moći dolaziti do Kaseke, selo koje se nalazi na velikoj rijeci Lubilanji. Eto, ja sam svoj posao obavio, a oni još nisu ni počeli raditi.

U Kaseke ne nađosmo starješinu kršćana. Bolestan je i već više od mjesec dana liječi se u Kasanyi, pedesetak km odavle. Dok u drugim selima djeca uče već dva mjeseca, ovdje još nije otvorena školska godina. Prošle godine metodisti iz susjednog sela Mulebe otvorili su područnu školu od dva razreda, ali ove godine nemaju učitelja. Našli su nekoga koji ne vidi ni čitati ni pisati. Trebali bi mu naći naočale s dosta jakom dioptrijom. Tako će djeca početi dolaziti na nastavu tek kad učitelj „progleda“, kad pronađe naočale! Ima jedan pomak na bolje u katoličkoj zajednici. Ranije je pjevanje predvodila samo jedna žena, a sada imaju zbor. Već sada pjevaju dosta lijepo.
Čekajući ručak poslije sv. mise opažamo da će u popodnevnim satima padati kiša jer se na istoku pojavljuju crni oblaci. A mi ćemo prijeći na drugu stranu rijeke i voziti se motorom još 35 km do Manyamune. Čim se čamcem prebacismo n drugu obalu, Luc dodaje gas i počinje utrka s kišom. Kaže: “Mi smo brži. Kišu ćemo ostaviti onoj dvojici“, to jest Jean-Marieu i Williamu koji nas slijede na biciklima. Tek poneka krupna kap dadne Lucu do znanja da još poveća brzinu. Jadni motor! Skače po rupama noseći nas dvojicu i pun prtljažnik stvari. I zbilja, bili smo brži od kiše. Tek što stigosmo u Manyamunu i ostavismo stvari u kuću, poče pljusak, pravi prolom oblaka. Nastavlja se...

Fra Stojan Zrno, misionar