Spomen na sestru Emeriku Šumak
Prijevod kratkog posmrtnog govora koji je pročitan na njezinom pogrebu
S. Emerika Šumak bila je dugogodišnja misionarka Družbe Kćeri Križa u Indiji. Preminula je 26. lipnja 2009. god. u dobi od 101 godine u Kalkuti u Indiji. Navodimo prijevod kratkog posmrtnog govora koji je pročitan na njezinom pogrebu.
S. Emerika rođena je 22. prosinca 1907. u Staroj Vesi u župi Sutlanska Poljana kao treće od osmero djece u obitelji. Mogli bismo ju smatrati "božićnim darom" njezinoj obitelji. Imala je sretno djetinjstvo i još joj je u ranom djetinjstvu Gospodin u srce unio želju da postane misionarkom u nekoj dalekoj zemlji.
Kako je odrastala, ta želja u njoj sve je više rasla i jačala, osobito prilikom čitanja i slušanja o predivnom djelovanju misionara u dalekim zemljama te je na koncu i sama svoj život ponudila Gospodinu odgovarajući na poziv da postane misionarkom.
Čula je za svećenike misionare koji su djelovali u misiji Basanti, u 24. okrugu Zapadnog Bengala, u dalekoj Indiji. Uistinu su Božji naumi čudesni i upravo je preko ovih vrijednih hrvatskih misionara, koji su dolazili kući na odmor, s. Emerika čula za Družbu Kćeri Križa. Uputili su je u Belgiju, gdje se u Liegu upoznala sa životom redovnica Družbe Kćeri Križa.
Dana 28. listopada 1930. poslana je u Carshalton, provincijalnu kuću u Engleskoj, na učenje engleskog jezika i završetak novicijata, a potom se vratila u Liege, da bi na koncu 29. listopada 1931. bila poslana u Karachi u Indiju. Tu je položila trogodišnje zavjete. U Karachiju je radila još gotovo tri godine, poučavajući svoju čudesnu vještinu vezenja djevojčice i djevojke – puno prije nastanka ‘emancipacije žena’. Sestra se isticala kao ‘umjetnica’ na ovom području rada iglom i obojenim nitima, njezin rad bio je toliko izvanredan da se nije moglo reći koja je prava strana prekrasnog cvijeća koje je vezla. Ovu vještinu kasnije je koristila u Gaibiri, doslovno za uzdržavanje zajednice!
Dana 9. rujna 1935. predala se Gospodinu nakon polaganja vječnih zavjeta u samostanu sv. Josipa, provincijalnoj kući u Mumbaiju. Kasnije je sestra Emerika premještena u Provinciju Kalkuta, što je za sve nas predstavljalo blagoslov. Nedugo nakon premještaja poslana je u poznate misije ‘Ganngpur’: prvo u Kesramal, potom 1949. god. u Hamirpur i Gaibiru. Upravo ovdje u misiji Gaibira, u ‘radionici’, prenosila je svoje vještine vezenja mnogim djevojkama sa sela, a što je u vremenima neimaštine postalo izvor prihoda za misiju Gaibira.
Od ožujka 1969. do srpnja 1992. nastavila je nesebično prenositi svoje vještine iglom djeci iz Gayaganga, Basantija, Hamirpura te ponovno djevojkama iz Gaibire.
Loše zdravlje u 1992. god. prisililo ju je potražiti medicinsku pomoć i oporavak u Domu sv. Katarine u Kiddeerporeu.
Još tijekom boravka u Gaibiri sestra Emerika je, zajedno sa svojom hrvatskom susestrom Silvinom, 28. listopada 1981. proslavila Zlatni jubilej u velikoj radosti uz obilje svečane glazbe i plesa kao što je i običaj djevojaka ovog dijela Indije.
Njezin Dijamantni jubilej proslavljen je s velikom ljubavlju i radošću 28. listopada 1991. god. A platinasti jubilej slavila je zajedno sa 100-tim rođendanom.
U njezinom životu redovnice Kćeri Križa najznačajnija je bila vjernost i pouzdanje u ljubav prema Gospodinu, što god On od nje tražio i kamo ju poslao… Njezina tiha, molitvom ispunjena posvećenost bila je i ostat će inspiracija Velike Duše koja je bez puno pompe sebe predavala u potpunosti Njegovoj službi kamo ju On poslao. Vedrina, dostojanstvo, nježnost i mirnoća s kojima je prihvaćala svoju ‘misiju’ navelo nas je, sestre i braćo, da ju zavolimo i prema njoj se odnosimo s velikim poštovanjem. Njezina velikodušna duša prihvatila je sve što joj je njezin voljeni Gospodin poslao… Bila je istinska misionarka prema Njegovu srcu. Bez ikakve pompe, bez zbunjenosti, samo prekrasno i velikodušno prihvaćanje Njegove Božanske Volje.
Koliko samo možemo naučiti od tebe, najdraža sestro Emerika… Pribavi nam tu postojanost i smirenost koje su krasile čitav tvoj život. Svi mi bili smo i dalje jesmo sretni što smo te imali među sobom: tvoje trpljenje i osobito tvoje mirno prihvaćanje lošeg zdravlja te uvijek spreman osmijeh i zahvalnost za najmanje dobročinstvo su poput blistavih zvijezda koje će uvijek sjati u životima tvojih sestara, kako onih mlađih, tako i onih starijih! Volimo te i molimo Dobrog Pastira da te povede 'na zelene pašnjake' sve dok se ponovno ne sretnemo u Njegovu Kraljevstvu.
Iskreno tvoja u Isusu,
S. M. Vianney, FC, provincijalna glavarica
Družbe Kćeri Križa, Kalkuta, Indija
Tiskaj 