Kongo, 26.04.2010

Iz dnevnika jednog misionara

67. nastavak

Vjeroučiteljeve nevolje s pokojnicima

Selo Masombo je na jugu misije, udaljeno od Kimpange 78 km. Čini mi se da je ova zajednica najviše napredovala. Kad sam prvi put stigao u Masombo prije 3 godine, bilo ih je samo dvoje za ispovijed i pričest. Sada ih ima trideset i dvoje. Glavni dio večeri proveli smo u kući, jer su mnogi željeli s nama razgovarati, a svaki osobni razgovor vodi se u kući gdje drugi ne mogu čuti što osoba želi povjeriti svećeniku. I dok je mladež pjevala vani uz vatru kršćani ulaze jedan po jedan i iznose svoje jade. Najduže smo se zabavili s vjeroučiteljem Jerkom jer ga je spopao veliki strah od pokojnog susjeda. U okolici Masomba ima najviše divljači. Zato su gotovo svi muškarci lovci. Kad je trava velika, ide se noću s lampom. Antiopa ili druga životinja zagleda se u svjetlo. Lovac se približi i opali i rijedak je slučaj da se lovac vrati praznih ruku. I vjeroučitelj Jerko išao je nedavno u lov noću i to sam. Lovio je blizu svojih manjokovih polja. Njegov susjed koji je umro prije nekoliko mjeseci imao je svoju njivu do njegove. Te noći kad je išao u lov, Jerko je „čuo“ neke čudne krikove, neke neobične zvukove, neku buku. Budući da je susjed bio poganin, imao je mnogo „manga“, to jest čarolija, i za uspješan lov, i za zaštitu od drugih ljudi, za dobar urod u polju, a sigurno i onih koje nanose zlo drugima. Sad Jerko misli da susjed luta noću uokolo po šumi i poljima i pravi buku. Šuma i savana u Africi vrlo su čudnovate noću. Ptice, divlje životinje, zrikavci... sve je to i pokretu noći i svaka vrsta oglašava se na svoj način. Ako je čovjek sam i počne ga hvatati strah, može „čuti“ svašta. Pokušali smo to objasniti i vjeroučitelju i preporučili smo mu da nikada ne ide noću sam u lov.

Zakon pradjedova i zakon Kristov

Nešto prije 18,00 sati stigosmo u Tshibambu. Oblačno je. Na istoku se čak i smračilo. U daljini se čuju gromovi. Još uvijek je sušno doba, ali obično koncem ovog mjeseca kolovoza zna pasti kiša. Stiže ubrzo i šef sela, ne samo da me pozdravi, kako je i običaj, nego da i ozbiljno popriča sa mnom. Naravno, radi se o školi. Kao i u većini sela i ovdje bi željeli katoličku školu. To žele i šefovi, a i mnogi roditelji iako ne mole u našoj zajednici. Radi se jednostavno o seoskom mudrovanju. Vidjeli da misionar pravi lijepe školske zgrade u nekim selima, pas se i oni nadaju da će i kod njih biti tako.

U selu gradimo dosta veliku crkvu, oko 150 m². Čak je i prevelika za njihovu sadašnju zajednicu. Ali selo će sigurno rasti, pa se nadamo da će isto tako napredovati i katolička zajednica. Već je izidano kamenom 180 cm. Lijepo izgleda. Sad bi trebali nastaviti betonskim blokovima. Ali nitko od njih nije nikad vidio kako se blokovi prave. Zato ću im uskoro poslati jednog zidara da s njima radi barem dva dana dok ne shvate.

Poslije večernje pjesme oko vatre, nastavismo razgovor o ženidbi, zatim o ćudoređu prema njihovim običajima, koje je za njih istinska svetinja i svatko od njih smatra da se toga treba držati jer su im to ostavili pređi. U mnogo slučajeva oni su još uvijek u Starom zavjetu: „Oko za oko, zub za zub“. Uvijek treba platiti sve do posljedne pare. Ako na primjer umre žena, onda umjesto da se zabave pokojnicom i žalošću zbog izgubljene osobe, oni koriste tu priliku da naplate sve prošle račune. Ako zet nije podmirio miraz do ženine smrti, tada mora prije samog sprovoda isplatiti sve, makar se ne znam kako zadužio. Nemoguće je čak ukopati pokojnicu dok svi računi nisu izglađeni. Zato ponekad izbijaju velike svađe baš na sprovodu. Tako je to među ostalim svijetom, a i mnogi naši kršćani nisu drukčiji od ostalih. Pokušavam im tumačiti nauk Kristov gdje je glavni zakon ljubav i praštanje. Praštati u braku, praštati u selu, to je ono što traži Isus. Za njih je to još uvijek „španjolsko selo“.

Mpyana Bondo – selo koje bi moglo nestati

Čim stigosmo u Mpyana Bondo i sjedosmo ispod razgranatog stabla koje nas natkriva kao kakav veliki kišobran, poče razgovor o budućnosti sela. Da li će morati odseliti odavle, ili će ipak ostati, to je pitanje koje zaokuplja svijet ovih dana. Sve do prije 4-5 godina ovdje nije bilo sela. Živjeli su dva-tri km niže, uz rijeku Lwembe, pa su se preselili ovamo uz glavnu cestu. Ovdje im je zgodnije živjeti jer su uz glavni put, a osim toga, uz rijeku ima mnogo komaraca, zato i mnogo malarije i smrtnosti, posebno djece. Međutim, firma „Grelka“ koja ima farme goveda, tvrdi da su se naselili na njezino zemljište. U selu je ranije bilo samo 22 obitelji, a sad su tu i mnogi stranci koji bez dopuštenja uprave „Grelke“ obrađuju zemlju, jer je ovdje zemlja vrlo plodna i pogodna za uzgoj kukuruza. Najgore je što ti ljudi zapale pašnjake, pa goveda u sušno doba nemaju gdje pâsti. Osim toga, kradu goveda i prodaju meso. „Grelkina“ uprava potužila se na njih pred vlastima i stiglo pismo stanovnicima sela da se moraju vratiti tamo gdje su boravili ranije. Ali njima se ne seli i pod svaku cijenu žele ostati tu gdje su sada. Zato se u živoj diskusiji junače i prijete da će svi radije poginuti, nego odseliti, jer, kako kažu, to je njihova zemlja, zemlja njihovih pradjedova. Tvrde da se sadašnje selo nalazi izvan „Grelkinih“ pašnjaka. Posebno su ljuti na šefa ovdašnjih farmi, Kapoyu. Smatraju da je on kriv za sve i da ih on goni svojom voljom. Kapoya je naš kršćanin, vrlo angažiran. Poznam ga dobro, jer njegovom zaslugom ponovno je oživjela zajednica u Mondoie gdje on stanuje. Više puta sam s njim razgovarao i o ovom selu. Njemu je samo naređeno odozgor da mora iseliti svijet. Nedavno mu nisu htjeli pokazati put do rijeke Lwembe gdje ima pijeska. Poslao sam kamion za prijevoz kamenja i pijeska za gradnju kapelice u Mondoie. Najviše se oko gradnje kapelice zauzeo upravo šef Kapoya. Tako su prevezli kamenje, ali ne i pijesak pa ne možemo započeti gradnju kapelice zbog ovih nesuglasica, jer pijesak se nalazi na seoskom zemljištu, u starom naselju Mpyana Bondo. Dok tako pričaju povišenim glasom i „junače“ se, jedan veli: „Ako Kapoya dođe s kamionom na našu zemlju, zapriječit ćemo mu prolaz.“ Pokušavam ih malo smiriti i „spustiti na zemlju“. Velim im: „Što se tiče pijeska, vi ne kažnjavate Kapoyu, nego mene. Kapoya je samo jedan kršćanin između ostalih. Nije to njegova kapelica koju želimo graditi. Ona je za sve katolike, a ja plaćam prijevoz. Ako ne dopustite da od vas vozimo pijesak, onda ćemo ga tražiti vrlo daleko, pa će prijevoz stajati 2-3 puta skuplje.“ Malo se primiriše, a u međuvremenu dođe i šef sela pozdraviti me. Velim mu: „Vi ste sada svi napeti. Smirite se i razmislite dobro. Vi tvrdite da se selo nalazi izvan „Grelkina“ područja. Nitko od vas nije bio rođen 1926. godine kad su postavljane granice. Zato nitko od vas i ne pozna stanje kako jest. Otiđite u grad Kaminu u katastar. Neka vam tamo njihovi geometri točno pokažu kuda prolaze granice između vas i „Grelke“. Ako se selo nalazi izvan „Grelkina“ zemljišta, onda vas nitko ne može otjerati. Međutim, ako ste ušli u njihovo područje, onda postoje dva načina: ili ćete se iseliti, ili ćeš, ti šefe, s još nekoliko ljudi otići u „Grelkinu“ generalnu upravu i ponizno moliti dopuštenje da ostanete. Oni to mogu učiniti, ali ne moraju. Svi ovi razgovori i prijetnje besmisleni su.“ Spustiše glave i počeše pričati bez povisivanja glasa. Velim im nadalje: „Vi stalno govorite da je to zemlja vaših djedova. Jest, bila je nekada. Ali oni su počinili u ono vrijeme veliku pogrešku što su prodali zemlju na sto godina. Kad otac nešto proda, sin više nema pravo na to što je prodano.“

Eto, tako ovi ljudi na svojoj zemlji nemaju nikakva prava jer su je djedovi prodali u bescjenje. U ona davna vremena bilo je zemlje vrlo mnogo, a ljudi malo. Stranci su došli i otkupili veliki dio uz cijenu da svake godine dadnu selu jednu kravu i dvije vreće soli. To se svijetu u ono vrijeme učinilo vrlo dobro, posebno radi soli, a danas njihova djeca trpe i nemaju gdje obrađivati zemlju, pa moraju moliti za milost kod stranaca.
I ja kao svećenik moram silon (ne)prilika miješati se u ove njihove seoske zavrzlame, jer želim i ovdje i u Mondoie graditi kapelice. Kad su se duhovi malo primirili, mogli smo pričati i o našoj kršćanskoj zajednici. Tko zna, možda će ovo biti posljednji posjet ovdje u Mpyana Bondo, ako budu morali seliti. Nastavlja se...

Fra Stojan Zrno, misionar