Uskrs u novoj misiji
Ove godine je pao blagdan Uskrsa na 4. travnja, tri dana prije obilježavanja genocida
Ove godine smo imali sreću u Ruandi – slaviti Uskrs svečano. To je rijetko, jer rijetko padne dan Uskrsa izvan tjedna žalosti – tj. kad se u Ruandi obilježava početak genocida. Obilježavanje genocida stvarno pravom slavlju, kad sve drugo mora prestati. Ne može se slaviti ni Uskrs! – jer padne u tjednu žalosti, komemoracije početka genocida 1994. U to vrijeme svi moraju ići na sastanke, slušati političke govore – svi “moraju” plakati, koji hoće i koji neće... Radio i televizija emitiraju samo ozbiljnu glazbu, na televiziji se nižu stravični prizori ubijanja i silovanja iz vremana genocida... Zabranjeno je bubnjanje, plesanje i pjevanje. Zato se ne može slaviti ni Uskrs s pjevanjem veselih pjesama, s bubnjanjem. Nema krštenja ni vjenčanja – jer je to povezano s narodnim veseljem. Ove godine je pao blagdan Uskrsa na 4. travnja, tri dana prije obilježavanja genocida. Dakle, u crkvama je dopušteno slaviti Uskrs: krštenja, vjenčanja s bubnjevima i plesovima...
Podfilijala Muhazi
Tako smo i mi, u novoj misiji Don Bosco Muhazi - slavili Uskrs uobičajeno. Veliki četvrtak i Veliki petak, prema propisima liturgije. Bilo je veoma lijepo, ne previše ljudi – jer nisu navikli. Sveti obredi su samo po župama gdje ima svećenika, a ne i na filijalama. Ovdje, u našoj novoj misiji “Don Bosco Muhazi”, imamo obrede jer dolazim tamo za nedjelje i svetkovine, te možemo imati sve kao u pravoj župi, premda je ona još jako daleko od toga da to postane. Tek smo “pod-filijala”. Treba rasti i postati “filijala” kad budemo imali crkvu i potrebne prostorije za vjeronauk i sastanke raznih vjerskih udruga... Za to treba još puno vremena i sredstava...
Najljepše i najsvečanije bilo je na Uskrsnom bdjenju i na sam Uskrs. Po prvi puta u našoj pod-filijali imali smo krštenje odraslih. Časna sestra iz Družbe prijateljica siromaha je dvije godine tamo i pripremala je školsku djecu i nekoliko odraslih na krštenje. Bilo ih je ukupno sedamdeset koji su ustrajali. Iz naše pod-filijale njih 23 te 47 iz filijale Gikomero kojoj pripada naša pod-filijala.
Uskrs pada uvijek u kišnoj sezoni. Svaki dan pada kiša. I na Veliku subotu je pala popodne. Nije bilo lako doći po jako skliskim puteljcima do nas na brdo. Ipak, naša dvorana – lijepo okićena – potpuno se ispunila već u šest sati. Čekali smo da padne mrak pa da vani blagoslovimo novu vatru i uskrsnu svijeću te da u procesiji uđemo u dvoranu. Iskrostio sam vrijeme čekanja da im protumačim značenje Uskrsnog bdjenja i kako će se odvijati obredi. Prva mjesta smo dali krštenicima i njihovim kumovima.
Na Uskrsnom bdjenju krstio sam 22 mladih koji stanuju blizu našeg Centra. Slavlje je trajalo tri sata. Razišli smo se u mraku sa svijećama u rukama koje su kao velike krijesnice – kojih u ova doba tu ima puno – migoljile puteljcima... Isus – Svjetlo svijeta – po novokrštenicima i ostalim kršćanima ide u male kućerke razasute po ovim našim zelenim brežuljcima.
Susjed Semadegede
Sam dan Uskrsa osvanuo je lijep i sunčan, iza kišovite noći. Put je bio jako sklizak. Nije bilo lako ljudima doći do našeg Centra... Ali, Uskrs je, dan krštenja, mora se ići. Don Sebastijan Marković je ipak uspio doći k nama iz Kigalija da mi pomogne, ali je bio sav oznojen od muke i straha da se auto ne prevrne.
Naša dvorana je bila ispunjena kao nikada – a puno ih je ostalo iza vrata i prozora. Brdo je odzvanjalo, a i preko jezera na drugoj strani, od bubnjeva i veselih uskrsnih pjesama s poklikom “Alleluja”. Krstili smo 48 djece, mladića i djevojaka.
Meni je bila posebna radost krstiti našeg starog susjeda Semadegede. To je jedan od starosjedilaca ovdje, od kojeg su moji salezijanci kupili zemljište - gdje je sada naš zanatski školski centar Don Bosco Muhazi i početak naše nove misije. To je star čovjek, jedan od najstarijih u ovom kraju uz jezero Muhazi. Ako je istina što kaže, on se rodio 1920 godine. Dakle sad mu je točno devedeset godina. S dvije žene ima dvanaestero djece. Jedna mu je umrla, tako da sad može biti kršćanin. Problem je više po tome što je bio poznat kao vrač koji je vršio poganske obrede... Ali, on je svečano odlučio odreći se vraga i vračanja – da bi mogao biti kršćanin. Časna sestra, vjeroučiteljica, poučavala ga je u njegovom dvorištu – jer je bio prestar da bi dolazio na pouke s djecom i mladima. Dvije godine pripreme i konačno na Uskrs, naš susjed – nekad poznati vrač - postao je novi kršćanin.
Velika radost za nas misionare – naša mlada misija je povećana za sedamdeset novih kršćana. Slavlje, pjesma, ples s bubnjevima – razlijegali su se s obje strane jezera – iz naše dvorane. Po brežuljcima slavlje se nastavilo za sve krštene i nekrštene sve do mraka.
Don Danko Litrić, misionar
Tiskaj 