Svratit ćemo u selo Kabwe posjetiti pilače. Uskoro ćemo trebati praviti krovnu konstrukciju, a nemam daske. Dogovorio sam se s nekim pilačima i s vjeroučiteljem da ih nadgleda jer se uvijek „izvlače“. Postalo je poslovično reći za nekoga tko dobro laže, da „laže kao pilač“! Ne nađosmo ni vjeroučitelja ni pilače. Zato odmah produžismo prema selu Mpyana Bondo. U ovom naselju, iako je dosta maleno, uvijek je živo. Ima mnogo stranaca koji kupuju kukuruz. Nasred sela veliko brdo vreća, svaka po 120 kg. Može se natovariti 5 velikih kamiona. Čovjek kupio kukuruz i sad čeka priliku da ga odveze u pokrajinu Kasaji gdje je kukuruz barem pet puta skuplji nego ovdje.

 

 

Navečer, poslije kupanja i večere, sve je spremno za dugi večernji razgovor i pjesmu. Tu je i velika vatra, a mladići zagrijavaju bubnjeve. Treba kože bubnjeva nategnuti na vatri da bolje odzvanjaju. Ali neka čudna pojava za ovo doba godine. U daljini se čuju gromovi. Nađe se jak vjetar i poče raznositi vatru na sve strane. Počeše padati prve velike kapi kiše. Vidimo da neće ništa biti od večernjeg programa. Žene brzo pogasiše vatre ispred kuća, da plamen ne uhvati slamnate krovove koliba. Svi se povukoše u kuće, a mi otiđosmo spavati iako je tek 20,30 sati. Odavno nisam tako rano legao. Koncert raznih zrikavaca pometao nas cijelu noć. Osvanuo 15. kolovoza, blagdan Velike Gospe, ali u Kongu se slavi u drugu nedjelju u kolovozu. Danas je ovdje obični dan. Slavit ćemo svetu misu od dana. Skupilo se ono malo svijeta što moli u katoličkoj zajednici. Mnogo toga još nije onako kako bi trebalo biti. Ovo je tek naš drugi pohod ovom selu. I šef kršćana i vjeroučitelj su poligami. Imaju po dvije žene. Šef kršćana je učitelj u školi, još nije ni kršten. Razgovarali smo dugo s obojicom kako bi trebali riješiti svoje slučajeve, ako žele biti katolici. Drugih boljih nema jer su svi nekršteni. Imaju i pokret mladih „Kiro“ kao i crkveni zbor. Lijepo pjevaju. Dobre volje ima, ali najviše ima neznanja. Oni znaju samo da su „katolici“ premda nisu ni kršteni. Oko 11,00 sati napuštamo ovo selo i krećemo prema jugu.

 

 

Na 14 km smjestilo se selo Mumba. Starješinu kršćanske zajednice ne nađosmo u selu. Otišao nekamo. Nitko ne zna kamo. Valjda mislio da ćemo stići tek večeras. Znači, opet treba imati strpljenja i čekati u sjeni stabla. Svijet dolazi, pozdravlja nas i odlazi za svojim poslom. Jedino su djeca stalno uz nas. Moramo ih stalno razgoniti kao mušice u večernje sate, jer se toliko primaknu da smetaju povjetarcu da nas osvježi. Oko 14,00 sati vratio se starješina kršćana. Čekajući ručak otišao sam s vjeroučiteljem pogledati kamenje koje su skupljali. Pita me - da li ga ima dovoljno? Velim: „Zavisi što vi želite. Ako želite imati malu crkvicu, onda je dosta. Želite li da vam bude mnogo veća od stare, onda imate malo kamenja. Morate još mnogo raditi.“ Na tom mjestu ima mnogo kamenja, ali je veliko i treba ga razbijati. Navečer je cijelo selo bilo oko vatre. Ujutro smo slavili svetu misu i oko 14,00 napustili selo

 

 

Prošlog utorka, 4. rujna, dok sam bio kod fra Filipa u Kamini, spremao sam se poći u Kimungu do fra Ante jer mi je bio potreban stroj za zavarivanje, a onda ću odatle u svoju misiju Kimpamgu. Ali navečer toga dana stigla nam je vijest da je u Kabondu nakon operacije umro velečasni Kabeya. Bio je najstariji domaći svećenik. Imao je 54 godine. Radio je zadnjih godina u Kayeyu, u misiji u kojoj smo mi hercegovački franjevci radili od 1968. godine do 1995. Pročulo se da je bolestan, ali nitko od nas koji smo bili daleko nije smatrao da je tako ozbiljno. Rekoše da je ima tifus i da su mu crijeva popucala. Preko radio-valova dugo se raspravljalo gdje će biti pokopan. Biskup i pokojnikova obitelj bili su za to da ga pokopaju u Kamini jer je do Kayeya daleko i malo ih može stići na sprovod. Međutim, svećenici iz Kayeya rekoše da je sam velečasni Kabeya na času smrti zaželio da se pokopa u Kayeyu, među pukom s kojim je radio.

 

Vjernici iz Kabonda pokazali su veliku ljubav prema mrtvom svećeniku. Čim su navečer spremili njegovo tijelo i izložili ga u crkvi, odmah se vrlo velika crkva dupkom ispunila i svijet je ostao cijelu noć u molitvi i pjesmi. Molili su krunicu i ostale molitve, čitali Sveto pismo, a animatori su tumačili Pisma koja govore o uskrsnuću. A najviše od svega pjevali su uskrsne pjesme pune nade kao na primjer ova: “Lijepo je umrijeti u Africi!” Ujutro su tijelo povezli do susjedne misije Kayeya. Doček je bio svečan. Uz obje strane ceste kolona duga dva kilometra čekala je u pjesmi svog mrtvog svećenika.

 

I ja sam se uputio džipom iz Kamine. Poveo sam nekoliko svećenika i časnih sestara. Bio je to moj prvi pohod Kayeyu nakon što sam otišao odatle prije šest godina. Dobro smo se “potresti” jer je cesta do Kibule užasna. Zapravo vidi se samo da je tuda nekad prolazila cesta. U Kibuli bacam pogled udesno gdje naš fra Pere Čuić gradi novu misiju. On je sad na odmoru u Domovini. Na povratku ćemo pogledati malo podrobnije što je urađeno. Stigosmo u Kayeye u 13,00 sati. Tu su još i drugi svećenici iz susjednih misija. U crkvi je obred počeo u 15,00 sati. U isto vrijeme biskup Kalala i svećenici iz Kamine slavili su svetu misu u katedrali. U Kayeyu velika crkva duga gotovo 50 m dupkom je puna. Svijeta ima i vani. Pjevači zbora “Trubaduri” pjevaju pjesme uskrsnuću. Jedna je posebno bila dirljiva. Pjevali su kako će Isus jednoga dana doći u slavi. Doći će s njime i svi izabranici. Doći se s njime i velečasni Kabeya.

 

Prenoćili smo u Kayeyu. Meni su dali Kabeyinu sobu. Mislim da je to učinjeno namjerno. Ako je misionar prenoćio u pokojnikovoj sobi, onda više „nema opasnosti“. Svi oni imaju strah od mrtvih. Mrtve treba umiriti ili odstraniti na bilo koji način da „ne smetaju pošteni svijet”. Zato su me u više prilika čak i pogani i ljudi iz nekih sekti zvali da blagoslovim pojedino mjesto gdje sumnjaju da dolazi pokojnik, dakle da pokojnika „otjeram”. Tumačim im da ja nisam vrač koji gonja mrtve. Mi katolici molimo za mrtve da im se Bog smiluje, a ne želimo ih otjerati u neka zabitna mjesta odakle ne mogu ugrožavati žive. Ako čovjeku umre žena, on ne smije više ući u svoju vlastitu kuću niti otići na svoju njivu dok obitelj pokojne žene ne dođe. Članovi obitelji tada uzmu sve stvari pokojnice i još mnogo drugih stvari i tada, odlazeći, oni „odnesu“ pokojnicu sa sobom. Mislim da su baš zbog ovakvog poimanja meni dali da prvu noć prespavam u pokojnikovoj sobi. Za svaku sigurnost!

 

U četvrtak, 6. rujna, napuštamo Kayeye i usput se navraćamo u jedno selo gdje sam gradio crkvu, a velečasni Kabeya je u zadnje vrijeme tu započeo novu misiju. Narod je bio oduševljen što će u njihovu velikom selu biti misija, a sad mi s tugom u srcu govore: „Tko će nastaviti taj posao?“

 

U Kibuli nađosmo kamion iz Kamine. Prevoze kamenje i pijesak. Spremili su mnogo drva i ovih dana zapalit će dvije peći cigle. Premda nema fra Pere, ljudi rade. Kibula je vrlo veliko selo. Kršćana je mnogo. A kad imate mnogo kršćana, onda uvijek imate onih koji su spremni raditi. Fra Pere je već napravio kuću za jednog svećenika. Veliki je problem voda. Selo je na malom uzvišenju, a potoci i rijeke su naniže. U selu ima i struja pa je fra Pere odlučio pored kuće iskopati zdenac, a onda električnom crpkom vaditi vodu. Radnici su već iskopali 15 m, ali voda se još nije pojavila.

 

Nastavlja se

 

Fra Stojan Zrno, misionar