RADOSNA VIJEST - br. 43
Kongo, 24.03.2010

Iz dnevnika jednog misionara

65. nastavak

Zavrzlame oko šefova vjenčanja

Subota je. Nalazimo se u posjetu zajednicama na farmama goveda. U naselju Tshongwe slavili smo večeras sv. misu, a tu ćemo i spavati, sutra idemo u drugo naselje – Mushinji. Drugim danima ne možemo dolaziti jer svijet radi, a slobodni su jedino subotom popodne i nedjeljom, osim onih koji čuvaju goveda. Oni rade tri tjedna, a četvrti su slobodni. Danas u ovoj zajednici nismo imali krštenja, a htio se vjenčati Christian, šef farme za ovo područje. Prenoćit ćemo kod njega, u kući za goste. Dok nam pokazuje prostorije gdje ćemo spavati, upustio se u priču o svom crkvenom vjenčanju. Bio je malo „pod gasom“, pa je razgovarao vrlo živo i pomalo ljutito. Krstili su ga davno, dok je još bio dijete. Otac mu je bio profesionalni vojnik, pa je često imao premještaj. Christian se spremao za prvu sv. pričest, ali upravo kad je pouka bila pri kraju, otac dobio premještaj. I u novoj sredini slijedio pouku, ali opet otac dobio premještaj. Tako i ovaj put propala prva sv. pričest. Kasnije ga poslali u srednju školu, u veliki grad Kisangani i on kao srednjoškolac prestao ići u crkvu. Ušao u neku sektu. Nakon toga upisao veterinarski fakultet u Lubumbashiju i tu upoznao neke studente s kojima se sprijateljio. Bili su to kršćani katolici koji su svake nedjelje išli na sv. misu. Tada Christianu sinulo u glavu: „Gledaj, neki od njih tek su od jučer kršćani katolici, a ti si davno kršten, a i cijela tvoja obitelj je katolička. Gdje si to ti?“ Tako se i on vratio u Crkvu. Završio fakultet i oženio se jednom revnom katolkinjom. Našao posao u tvrtki „Pastorale“ i poslali ga ovamo, daleko u savanu da bude šef svega, i goveda, a i ljudi koji se brinu o govedima na cijelom ovom području Tshongwea.
Čim sam došao u posjet ovoj zajednici pred Božić, Christian me upita kada ću drugi put doći. Velim: „U ožujku.“ Kaže: „Daleko mi je čekati do ožujka. Želimo se crkveno vjenčati čim prije. Posebno me žena požuruje.“ Dogovorili smo se da se oni spreme i da mi napišu kad budu spremni. Doći ću bilo kad, iako je dosta daleko. Uostalom, za svećenika ne smije biti daleko, ako vjernici traže sakramente. Poslao sam im vjeroučitelja Williama da ih pouči i da obave sve što treba prije vjenčanja. Mjesec ožujak došao i prošao, a od njih nisam dobio poziv. Naime, Christian je razgovarao sa svojim direktorom koji stanuje 20 km od grada Kamine u naselju Kyabukwa, gdje je njihova uprava. Direktor je vrlo revan katolik. Zaključili su da je nemoguće u naselju Tshongwe primiti goste iz daleka za vrijeme kišnog doba. Treba čekati lipanj. Naime, ove farme podijeljene su u 6 sekcija (područja) i svaka sekcija ima svoga šefa veterinara. Christian ih želi pozvati sve na vjenčanje zajedno s njihovim suprugama. Direktor farmi predložio mu je da vjenčanje bude u Kyabukweu, blizu grada, a blizu i ostalih sekcija.. S Christianom sam se dogovorio i za dan vjenčanja. Doći ću, iako je daleko od moje misije. A onda se stvar opet zakomplicirala. Christianova žena čekala je porod u Kamini. Međutim, kad je došlo vrijeme da rodi, morali su dijete izvaditi na carski rez. Tako je i dogovoreni datum propao. Treba čekati dok se žena opravi. U međuvremenu, kad smo ugovorili novi datum, Makitu, direktor farmi morao je ići poslom u Kinshasu. A bez njega ne bi bilo uljudno slaviti. Opet vjenčanje propalo.
Sad Christian ljutit govori: „Ja se hoću vjenčati, a gle, direktor Makitu mi smeta. Što će mi fešta? Ja to mogu obaviti i ovdje, a direktor hoće svakako u Kyabukweu. Dobro, neka mu bude! Dao sam mu novac i rekao mu: „Ti sve spremi kako znaš. Eto, kad već hoćeš, napravi veliku feštu. Ja ću ti dotjerati još koza i kokošiju.“ Zatim nastavi vičući: „I gledajte što mi se dogodilo. Naišla epidemija i sve mi kokoši pokrepale. Makitu hoće još čekati da mi pokrepaju i koze. Našao sam bio i kuma Ramazanija, mladog šefa iz Kindela, ali opet direktor Makitu veli da je on premlad, da mi ne može biti kum, jer me ne može savjetovati ako budem imao vjerskih ili bračnih problema.... I punica mi bila došla iz Lubumbashija. Čekala dva mjeseca vjenčanje i otišla...“ I dok Christian ispušta bujicu riječi, pokušavam ga smiriti govoreći da ga mogu vjenčati kad god hoće i gdje god hoće. Dogovorili smo se da to ipak bude 27. rujna kod direktora Makitu u naselju Kyabukwa. Ja ću poći u Kaminu, a on neka obavijesti sve uzvanike pa ćemo konačno slaviti..S tim mislima mi odosmo na spavanje, a Christian ode u svoju kuću još uvijek mrmljajući kroz zube neke prigovore upućene direktoru Makitu...

Slavlje u naselju Mushindji

Kad sam prije tri godine prvi put došao u Mushindji, bilo ih je samo dvoje za sv. pričest. Danas ih bijaše dvadeset petero. Vidi se kako zajednica lijepo napreduje. I danas sam krstio četiri momčića, a još četvorica bijahu za prvu sv. pričest. Zato se veselje prenijelo u naselje poslije sv. mise. Posjedasmo u sjeni visokih, gustih bambusa. Tu u blizini je vrlo veliki radio-kazetofon, u koji se ubacuje 8 baterija. Pustili su glazbu „do daske“. Mladi plešu i pjevaju. Žene spremiše nekakvu kavu za cijeli svijet. Vrlo je rijetka, ali dosta slatka pa je piju i djeca. Odrasli muškarci traže nešto „ozbiljnije“ . Donesoše „lutuku“ – smrdljivu rakiju. Boca kruži uokolo od ruke do ruke i od usta do usta. Oči se počeše svijetliti, posebno kod dvojice. Prva boca se brzo isprazni. Traže drugu. Kad je i ova boca bila pri kraju, ustade jedan pijani starac i poče plesati. Pridružiše mu se i drugi. Jedan se jedva drži na nogama. Iako se dobro njiše, tetura, nastavlja plesti što izaziva smijeh kod žena, djece i mladeži.
Vidim da ovdje nema više ozbiljnog razgovora, pozvah svoje suputnike da idemo dalje, u selo Kabwe. Do tamo ima dobra dva sata vožnje. Poče drndanje po prašnjavoj cesti. Nakon dva sata i petnaest minuta stigosmo u Kabwe. Nedjelja je pa svijeta puno selo. Tu su još neki mladi stranci. Došli zabavljati svijet pjesmom i skečevima, a i malo zaraditi. Ogradili su jedan dio i ulaznice se plaćaju. Odmah predložiše da odemo pogledati što su ovog sušnog doba radili. Izvan sela na jednoj zaravni napravili su privremenu školu, od nepečenih blokova i pokrili je slamom. Ovog sušnog doba odlučili su raditi mnogo. Žele da pravimo školu od pečene cigle i s cementom, pa će ispeći mnogo opeka.
Nemaju ni crkve. Imaju samo jednu vrlo trošnu kolibu koja je pretijesna za ovu zajednicu. U kišno doba prokišnjava na sve strane. Prošle godine skupili su nešto kamenja i pijeska i to smo prevezli u selo pored stare kapelice. Ali sad se predomislili. Kažu da im je zemljište u selu vrlo ograničeno, a izvan sela, pored škole imaju prostora koliko god hoće. Tako su ove godine prevezli šest kamiona kamenja, a isto toliko i za školu, te po tri kamiona pijeska. Napravili su peć za opeke koje su tjednima sušili na suncu. Drva su tu i večeras će početi paliti. Običaj je zapaliti opeke uvečer. Ako ima dovoljno drva, lože dvije noći i dva dana, a ako ih nisu nasjekli dovoljno, lože samo jednu noć. Znači, večeras neće biti uobičajenog razgovora u selu, nego će sijelo biti uz peć. Crkveni zbor je pjevao do pola noći. Bubnjevi su odjekivali po okolnim brežuljcima. U pola noći i mi se povukosmo na spavanje, a desetak muškaraca ostadoše bdjeti uz vatru i ložiti cijelu noć. Samo ne znam hoće li sutra spavati za vrijeme sv. mise. Osvanu lijep dan. Dugo, dugo smo čekali dok su se „dovukli“ i oni koji su noćas bdjeli uz peć. (Nastavlja se)


Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji