RADOSNA VIJEST - br. 42
Kongo, 25.02.2010

Iz dnevnika jednog misionara

65. nastavak

Veliki radovi očekuju Kimandu

Pastoralni suradnik Jean-Marie prati ovih dana kamion u svim selima gdje ćemo nešto zidati, a vjeroučitelj William sa mnom obilazi kršćane. Stižemo u veliko selo Kimandu. Pošli smo malo ranije jer uz duhovni posao danas imamo mnogo i drugoga. Naime, trebam izmjeriti temelje za drugu školsku zgradu i za crkvu. Prva školska zgrada s tri učionice gotovo je završena. Kršćani hoće da se sada malo „odmore“ od škole i da počnemo crkvu, a seoski svijet koji nije naše vjere želi da napravimo još tri učionice. Predložio sam im, ako hoće raditi, da istovremeno gradimo oboje, iako me iskustvo uči da neće ići lako. Svi olako kažu: „Tusaka“ = „Hoćemo“, ali kad treba zasukati rukave i raditi, mnogi se izvlače.
U školskom dvorištu se iskupiše ljudi od ugleda. Razgovaramo gdje bi bilo najpovoljnije zidati tu drugu zgradu. Tamo gdje oni predlažu, teren nije ravan, a nisu ni očistili travu pa je nezgodno mjeriti, ali, eto, mučit ćemo se. Zato je to mjerenje potrajalo nekoliko sati. Za crkvu je malo zgodnije. Zemljište je ravno, a lijepo su ga očistili. Ovo je najveća zajednica. Zato i crkva mora biti veća od ostalih, osim župne crkve u Kimpangi. Zacrtali smo da bude velika 230 m². Silom (ne)prilika misionar mora „svaštariti“. Eto, uz ostalo mora i planirati crkve, mjeriti temelje, jer nitko od njih ne zna izmjeriti pravi kut, a i voditi sve ostale radove. Spusti se noć. Povlačimo se. Završit ćemo sutra poslije sv. mise. Nakon kupanja i blagovanja iskupiše se za večernji razgovor oko vatre. I seoski poglavar je tu. Predlaže mi da dovedemo vodu u selo. Kaže da ima jedan izvor u brdu, oko 3 km udaljen od sela. Prijedlog je dobar, ali će morati pričekati dok ne dovršimo ovo što smo započeli. Oni žele sve odjednom, ali ne shvaćaju da treba danima dolaziti na radilište. Misle da su svi radovi „katolički“, jer ih vodi katolički svećenik. Zato su katolici radili na školi mnogo više od ostalog svijeta. Tumačim i seoskom poglavaru i ostalima da to nije pravedno tako, jer će sva djeca učiti u lijepim učionicama, bez obzira u kojoj zajednici mole.
Ujutro gledam kapelicu. Postala im je pretijesna pa su jedan dio ispred nje natkrili palminim granama da svi budu u hladovini. Krštenje dviju odraslih osoba i troje djece, te vjenčanje jednog para i desetak prvopričesnika bijaše povod za radost koja se osjećala u selu do kasnih popodnevnih sati. Dok smo mi poslije sv. mise završavali mjerenje temelja za novu crkvu, pjevači su s palminim grančicama i cvijećem u ruci išli pjevajući kroz cijelo selo, od kuće do kuće gdje god je bio novokrštenik ili prvopričesnik.

Pokojnica još nije „otišla“ iz sela

Sunce se već primaklo zalazu kad napustismo ovu vrlo živu i veliku zajednicu. Do sela Kishinde ima samo 12 km pa nikad nije kasno poći. U Kishinde smo uvijek odsjedali u kući starješine kršćana, ali sad nam rekoše da ćemo spavati kod vjeroučitelja. Prije tri dana bio je ovdje strašan pljusak s olujnim vjetrom i srušio je kuću starješine kršćana.
Razgovor oko vatre vodio se uglavnom oko raznih običaja vezanih za smrt u selu. Naime, nedavno je umrla jedna mlada žena. I ona i njezin muž Oskar bili su naši kršćani. On je čak bio i vjeroučitelj prije nekoliko godina. Žena je umrla vrlo daleko, u svom rodnom selu, više od 200 km odavle. Tamo su je i pokopali. Sad se postavlja veliko pitanje, a smije li Oskar ući u svoju kuću i smije li otići u svoje polje, koje obrađuje i uzimati plodove svoga rada? Ne smije! Tako misle svi, tako misli i sam udovac. Prema običaju kojega se svatko mora slijepo držati najprije moraju doći neki članovi ženine obitelji, otvoriti kuću, uzeti sve njezine stvari i tu obaviti neke obrede, a zatim će otići i u polje i uzeti ponešto od onoga što su ove godine radili: manjoka, kukuruza, graha, banana... Onda će se oni sa svim tim vratiti u svoje selo, a s njima će se zauvijek „vratiti“ i pokojna žena. Ako se ne obave ovi obredi, pokojnica će „ostati“ u muževoj kući i smetati noću ukućane. Isto tako ona će se „šetati“ i u polju i ulaziti u svaku njivu koju je obrađivala. Dakle, moglo bi biti mnogo zla. Jadni udovac, sad stanuje kod svoga brata i više od mjesec dana ne zna što bi radio. Ni u što ne smije dirnuti, dok neki iz obitelji pokojnice ne dođu, a njih nema pa nema. Njima se ne žuri. Svi se zanimaju što mi kršćani trebamo činiti u takvim prilikama. Jer ako se prekrše ovi običaji, sve zlo koje može pogoditi tu obitelj bit će tumačeno kao nepoštivanje starih običaja koje su pradjedovi ostavili. Iznosim im crkveni nauk o smrti i uskrsnuću. Ali teško je čovjeku dati pravi savjet. Pokojnica svakako treba „otići“ iz sela. A može je „odvesti“ samo njezina rodbina. Jer, ako se udovac nakon nekog vremena ponovno oženi ženom koja nema tvrde vjere i ako ona sazna da pokojnica „nije otišla“ u svoje rodno selo, onda ova druga žena sigurno neće htjeti ući u kuću u kojoj još uvijek „boravi“ pokojnica, niti će ići u njezino polje zbog straha da će joj se pokojnica osveti i da će je možda čak i ubiti. Tada bi Oskar morao započeti od ništa, napustiti i dosadašnju kuću i polje i početi život ispočetka. Neki smatraju da ne bi smio ni u crkvu ići dok se ne sredi stvar s obitelji pokojne žene.Uspio sam ga ipak nagovoriti da sutra dođe na sv. misu, da se lijepo ispovijedi i pričesti pa ćemo svi zajedno moliti i za njega i za njegovu pokojnu ženu. Ti razni običaji drže ljude u strahu. Jer uz svaki starinski običaj stoji i napomena. Ako ga se ne budeš držao, umrijet ćeš. I ljudi čvrsto vjeruju da će tako biti. Ima jedan običaj koji i nije tako loš jer preko batina uči čovjeka da poštuje svoju ženu. Mnogi muževi, posebno poligami, ne gledaju sve žene dobro. Ako neka žena oboli, muž učini malo ili gotovo ništa da je spasi. Zato postoji običaj da muškarci iz obitelji pokojne žene dođu i najprije dobro izlupaju zeta, posebno ako oni uvide da se stvarno slabo brinuo o svojoj ženi. U takvim prilikama on se ne smije ni braniti, nego strpljivo i ponizno primati udarce, nastojeći udobrovoljiti tu ženinu rodbinu, da udaraca bude što manje. Gledajući kako neki slabo paze svoje žene, čini mi se da je ovaj običaj jako dobar!
Zidari zidaju novu crkvu. Naš posjet im je prilika da se jedan dan odmore. Još će zidati jedan tjedan kamenom do visine od 1,5 m, a onda će nastaviti ciglom. Ovdje je zajednica velika, pa smo započeli i dosta prostranu crkvu, oko 180 m².
Za krštenje smo imali četvero djece. Danas je pjevao novi zbor. Pjevali su vrlo lijepo. Rekao bih, čak i bolje od staroga zbora. Mnogoljudan je. Pjevaju složno, glasno i s lijepim napjevom bez velikog deranja.
Vratih se u Kimpangu. Nađoh animatora Jean-Marie-a koji se vratio s kamionom. Radili su u 7 sela i svugdje prevezli sve što su kršćani skupili: kamenje, pijesak, šljunak. Vratio se u pravi trenutak, jer je iz Lubumbashija stiglo željezo koje sam uplatio prije tri tjedna. Ima 1.000 komada dužine 6 m. Da se tu ne nađe kamion, morali bismo ga prevoziti na kolicima do misije, oko 1,5 km. Poslije prijevoza željeza počeli su prevoziti šljunak koji su kršćani zadnjih tjedana vadili iz rijeke. Veliki kamion pun šljunka prelazi preko mosta kojega smo nedavno napravili. (Nastavlja se)


Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji