Kongo, 20.01.2010

Iz dnevnika jednog misionara

64. nastavak

Uboga zajednica u Kalenga-Ntandi

Kalenga Ntanda je dosta ubožno selo, daleko od većih centara, pa je i kršćanska zajednica dosta malena, tek desetak odraslih. Za vrijeme kišnog doba vozilom je nemoguće doći ovamo jer voda stvara velike lokve, a trava bude tako visoka da se neravni put uopće ne vidi. Ipak, u ovo sušno doba selo oživi. Dolaze Kasajci, ljudi iz pokrajine sjeverno od nas, kupuju sav kukuruz koji se u selu nađe, ali i dobro varaju domaći svijet zamjenjujući bezvrijednu robu za kukuruz.
Kršćani ovih dana prave ciglu za kapelicu i za kolibu u koju će nas primati. Seoski poglavar potaknuo je stanovništvo da naprave školske zgrade, makar kao malo veće kolibe, od nepečene cigle i pokrivene suhom travom jer takve su uglavnom sve učionice u selima. Već drugu godinu djeca ne uče jer se škola srušila. Ma, sruše se često i njihove kuće, koje su dosta male i niske, a kamoli neće školske učionice, koje su veće, a nesolidno napravljene. Teško je naći prave učitelje za ovo selo. Roditelji slabo plaćaju, jer ne vide neku korist od škole, a selo je „Bogu za leđima“, pa tko bi bio spreman doći ovamo i živjeti u tako zabačenom selu, žrtvovati se za ovu djecu i poučavati ih badava.
U kršćanskoj zajednici nije ništa bolje. Nemaju ni pjevačkog zbora. Tek dvije mlađe žene daju sve od sebe da sv. misa ipak bude „pjevana“. Pokušavaju povući i ostale da pjevaju. Ali sve je to ipak dosta jadno. Obično natezanje! Za vrijeme sv. mise krstio sam jednu bebu.

Boravak u selu Ngombe

Put nas vodi dalje u unutrašnjost do sela Ngombe, 18 km južnije od Kalenga Ntande. Na nekoliko mjesta morao sam izići iz vozila i dobro razgledati kuda proći, jer su na putu prave krivine. Mali neoprez i vozilo se zaglavi.
U večernjim satima seoski poglavar došao na razgovor. Raspituje se o katoličkoj vjeri i o školi. Želio bi da škola bude katolička. Dosad je bila državna. Istina, katoličke su škole ozbiljnije od državnih, ali u zabačenim selima mnogi misle da neće trebati plaćati za djecu, ako je škola katolička. Zato sam i seoskom poglavaru, a i roditeljima odmah želio otkloniti to krivo mišljenje. Oni misle da ja mogu samo jednom riječju dovesti ovdje katoličku školu. Rekao sam im da je Ministarstvo za prosvjetu odgovorno za to. Zato trebaju oni sami napisati molbu da žele katoličku školu jer u školi žele kršćanski odgoj i da tu zamolbu potpišu svi roditelji.
Seoski poglavar kršten je u Grčkoj pravoslavnoj Crkvi, a sad želi moliti s katolicima, pa se raspituje kako to učiniti. Dok su prije 40-tk godina u velikom naselju Kaniami bili Grci, postojala je dosta jaka pravoslavna zajednica. Ali kad su oni otišli, zajednica se raspršila. Neki se vratili u poganstvo, neki u razne sekte, a oni najsvjesniji koji su vidjeli da im je katolička vjera najbliža, počeli su moliti s katolicima.
I u ovoj maloj zajednici vjernici bi htjeli graditi kapelicu od tvrdog materijala, to jest s cementom. Dogovorili su se da će odmah ići u Kimpangu tražiti kalupe za ciglu. Seoska mladež, većinom nekatolička, traži nogometnu loptu. Rekao sam im da ću im kupiti loptu, ali pod uvjetom da pomognu katolicima praviti ciglu, jer su katolici malobrojni, a posla će biti mnogo.
U zajednici ima jedan pomak nabolje. Naime, uveli su pokret mladih „Kiro“. Imali smo nedavno pouku za voditelje ovog pokreta iz svih sela. Iz ovog sela došla su dvojica. Kad su se vratili u zajednicu, dali su se odmah na posao. Okupljaju djecu i mladež. Marširaju kroz selo sa zastavama, u pjesmi. Večeras su oko vatre skakali, plesali, pravili skečeve i zabavljali svijet. Ako budu ustrajni, moglo bi se iz njihovih redova pronaći katekumena, budućih novih kršćana. Zato sam ih za vrijeme sv. mise poticao i sokolio da ustraju, tumačeći im kako vjera nije igra, ni marširanje selom, a niti zabava. Treba početi s ozbiljnom poukom i krštenjem postati katolik, član Crkve. Za vrijeme sv. mise krstio sam jednoga mladića.

Tamo gdje udavi jedu koze

Ostala su nam još dva sela prema jugu. Ali vozilo mora ostati u selu Ngombe, a mi ćemo pješice. Tri km dalje od sela protječe rijeka Lwayu, sada u sušno doba dosta malena, ali u kišno doba naraste i „podivlja“. Dva mlada čovjeka ponijet će nam stvari na biciklima. Do prvog sela je malo manje od dva sata pješice. Sunce je bilo na zalazu kad stigosmo. Svi su izišli jedan km izvan sela da nas pozdrave i pjesmom zažele dobrodošlicu. Čim se sunce primiče zalazu, posta dosta svježe, pa odmah naložiše vatru. Tako je to u ovo vrijeme godine. I u Africi čovjeku može biti hladno.
Nakon što se okupasmo u toploj vodi i malo odmorismo, pozvaše nas u kuću na razgovor. Znači, bit će nešto ozbiljno, jer vani se razgovara o svačemu, a kako je nešto vrlo važno, onda je razgovor u kući. Donesoše i palmino vino da razgovor bude ugodniji. Problem im je rijeka. Pitaju me da li postoji mogućnost da napravimo most. Nekad davno, prije pedesetak godina, u kolonijalno doba, postojao je most od drvenih greda, ali most je kasnije istrunuo i rijeka ga odnijela. Nakon toga nitko se više nije brinuo o mostu pa od tada ljudi prelaze rijeku gazeći vodu kao i prije više stoljeća. Sada je voda do koljena, ali u kišno doba bude i iznad čovjeka i nosi sve pred sobom. Tako je odnijela i drveni most. Velim im da možemo to učiniti, ali gradnja ne dolazi u obzir ove godine, jer smo već započeli gradnju u osam sela. Treba barem nešto od toga dovršiti prije nego počnemo planirati drugo.
Starješina kršćanske zajednice već mjesec dana nije tu. Dijete mu bolesno, pa otišao s njime u bolnicu u grad Kaniamu. Ipak, i bez njega ovdje ide sve dobro. Zajednica je doduše malena, jer je i selo maleno, ali gotovo svi su katolici. Vrlo lijepo pjevaju, jer svi pjevaju. Ima nekoliko mladića, dobrih bubnjara koji vode zbor, a ostali ih prate.
Tuže se na udave. Dva-tri km i s jedne i s druge strane sela protječu rijeke. Oko rijeke je gusta i visoka šuma, a između šume i sela visoka trava. Takav teren je kao stvoren za udave. Privuku se selu, uhvate koze i progutaju ih. Tako im zaglavile sve koze. Nije ostala niti jedna. Kažu: „Samo začuješ kako koza zakmeči, i više je nema.“ Nedavno su ubili jednog udava blizu sela. Da se pohvalim malo, i ja sam dva puta jeo meso od udava. Nije Bog zna čemu. Bolje je meso od majmuna. U selu su ostale samo ovce. One su neke vrlo velike pasmine, pa ljudi smatraju da su prevelik zalogaj za udava i udav ih ne može progutati. U šali velim: „Možda udav više voli kozje meso kao uostalom i ljudi.“ U stvari, ovce su „pametnije“ od koza. One pasu samo u selu i na rubu savane, a „glupe“ koze idu daleko u travu, pa ih udavi lako ulove. Pokazaše mi vrlo velikog ovna. Odavno nisam vidio tolikoga. Vele: „Oče, ovaj ovan je za vas. Kad se vratite iz Kabombwea, prevest ćemo ga na biciklu do vozila.“

Ponoćni razgovori s bivšim pastorom

Sunce je dobro upeklo kad se uputismo u Kabombwe. Ipak, popodnevnu žegu ublažuje vjetar koji stalno piri, a nekada i snažno zapuše. S nama će se uputiti i pjevači iz Sumba Lwaya koji će uzveličati slavlje, jer u Kabombwe-u još nema zbora. Do tamo ima malo više od dva sata pješice. Gotovo sva djeca izišla su nam u susret 1 km izvan sela, vrišteći, pjevajući, galameći... Stariji nas čekaju na ulazu u selo. Prvo što opazih jest da je vjetar srušio dvije školske zgrade, u svakoj po dvije učionice. Ostale su samo dvije učionice i ravnateljev ured. Ali vidim i mnogo suhe trave u snopovima na zemlji kao i mnogo nepečene cigle. Znači, spremaju se raditi i popravljati školu. Muka je to. Gotovo svake godine ponavlja se ista slika. Učionice su kao i sve njihove kuće, samo malo veće, napravljene od trošnog materijala, pa ih vjetar i kiša lako razore. Svijet postane umoran od popravljanja škole svake godine. Zato danima, a nekad i tjednima čekaju dok se „smisle“ da djeca ne mogu učiti ako nema barem nekakvih učionica.
S druge strane puta nalazi se naša crkvica, također u jadnom stanju, napravljena od najjednostavnijeg materijala, palminih grana, koje su se već osušile i istrunule. Ali i tu posvuda na zemlji vidimo mnogo cigle koja se suši na suncu. Znači, i katolici će raditi. Neka sad naprave barem od nepečene cigle, a o pravoj kapelici možemo razmišljati tek kad napravimo most.
Navečer smo uz oganj slušali pjevanje zbora iz Sumba Lwaya do 22,00 sata, a poslije nastavili priču do 1,00 sat poponoći s jednim mladim čovjekom. Bio je u sekti bahai. Čak je dospio do pastorova zamjenika. Razgovarajući s njime u ove kasne sate uspjeli smo ga nagovoriti da postane kršćanin. Budući da nema pojma o Isusu Kristu, pitanja je bilo na pretek. Najvažnije je da počne redovno moliti s ostalim katolicima, a preporučili smo mu da slijedi pouku kod našeg vjeroučitelja koji mu je blizak jer je oženjen njegovom sestrom. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar