Sarajevo, 11.12.2009

Posjet indijskog svećenika

U župi Novo Sarajevo boravio svećenik iz Indije gosp. Fr. Mathias Bhuriya

Nedavno je u posjeti župi Novo Sarajevo boravio svećenik iz Indije gosp. Fr. Mathias Bhuriya. Tom prigodom smo razgovarali o svemu i svačemu a najviše o Indiji, životu i njezinoj strukturi stanovništva. Pučanstvo ove mnogoljudne zemlje podijeljeno je na kaste kao što su Brahmini, Kshatriye, Vaishy i Shudre. Pored ovih grupa, postoji i kategorija naroda koji se zovu Plemenska, na indijskom Adivasi, i nju čini autohtono stanovništvo Indije. Svećenik Bhuriya pripada ovoj grupi. Prema njegovim riječima, unutar ove grupe ima još 500 različitih grupa i podgrupa. Među njima su Bhil, Gond, Santhal etničke grupe i one su najmnogobrojnije i najpoznatije. One su u povijesti vladale mnogim dijelovima Indije, ali su gore navedene kaste Ksahtriye i Brahmini oduzeli njihove zemlje i teritorije u prošlosti. Prema njima se odnosi sa prezirom i ako su odlične stvari napisali o obrazovanju i nekim drugim bitnim sferama života. Međutim, ništa od toga nisu proveli u djelo.

Njegov otac bio je prvi katolik

Svećenik Mathias pripada Bhilima, najvećoj etničkoj plemenskoj grupi u Indiji. Ona naseljava Rajasthan, Madhya Pradesh, Gujurat i Maharashtra i neke druge provincije. Mathias živi u Mahya Pradesh blizu granice sa Rajasthanom i Gujuratom, iz klana Bhurya koji je bio jedan od vodećih klanova Bhila u prošlosti. Zbog toga su mnogi članovi Bhurya uključeni u politiku Indije. I Madhya Pradesha, a mnogi od njih su katolički svećenici koji propovijedaju Radosnu vijest. U Bhuriyevoj regiji njegov otac je bio prvi obraćenik te je postao kateheta, a Bhurya je bio prvi svećenik u tadašnjoj katoličkoj biskupiji Indore koja je sada dio biskupije Jhabua. Bhuriya je zaređen za svećenika 1977. godine u selu Gopalpurta koji je dio Bhagara, misije Bhila. Studirao je na papinskom Athenaeum-u kod profesora isusovaca teologije, a službovao je i kao župnik i misionar. Uz pomoć Božje milosti otvorio je novu misiju pod nazivom Bajana. Djelovao je u katedrali u Indori i katedrali u Jhabuai. Sada radi na širenju katoličke vjere među plemenskim kulturama Indije, posebno među Bhilima i drugim plemenima zapadne Indije. Zahvaljujući Božjoj milosti i velikodušnosti, mladi ljudi koji pripadaju Bhilima se obrazuju i imaju uspješne karijere u vladi i drugim sektorima života.

Indijska Crkva veoma je kompleksna. Stara je kao sv. Toma ili doba Isusa Krista. U to vrijeme vjera se propovijedala u Kerali gdje su živjeli bogati katolici Indije. Nakon toga je vjeru donio sveti Toma u Goau, a kasnije sveti John Bruto. Od vremena cara Akbara Velikog to jest od 15. stoljeća pa nadalje franjevci i kapucini su proširili vjeru po Sjevernoj Indiji. Kasnije u 19. i 20. stoljeću misijski se djelovalo u Sjevernoj Indiji među najsiromašnijim čija većina živi ispod razine siromaštva i trpi razne oblike diskriminacije mada ih ustavno vlada Indije snažno podržava. Ali u stvarnosti oni puno trpe na mnogo načina i o tome se moglo više saznati na medijima u 2008. godini. Tradicionalni Talici su uglavnom iz visokih kasta Brahmina i Kshatriya i oni diskriminiraju katolike koji pripadaju Dalitima i Adivasima. Katolici iz ovih visokih kasta više diskriminiraju ove siromašne katolike nego one koji uopće nisu katolici. Čak i danas, u mnogim mjesnim Crkvama kao što su Crkve u Khavdwa, Udaipur, Jhanbua, Raipur i Uttar Pradesh, svećenici i časne sestre prema ovim ljudima, njihovom životu, kulturi, jeziku i folkloru se odnose sa prezirom jer oni ne dolaze iz visokih društvenih kasti Južne Indije.

Roditelji su ga htjeli baciti

Mahtias je rođen 1949. godine. Rođen je prije vremena i nakon deset dana roditelji su ga htjeli baciti ili zakopati ispod kravlje balege. Najstarije sestra ga je zaštitila i brinula se o njemu i nakon nekoliko dana je pokazao znakove života i tako je bio spašen. Seoske škole su vodili njemački misionari i tu je stekao prvi odgoj. Uvijek je želio postati svećenik. Tako je tijekom školskih dana, napasujući stoku na obližnjem brdu, molio se Bogu da postane svećenik. Kasnije je dobio tu mogućnost uz pomoć indijskog isusovca Patricka Alburquerque iz Goa. Do osmog standarda studirao je u distriktu Jhabua odakle je dolazio. Deveti standard je studirao u Mhowu, u blizini Indora, u urbanoj apostolskoj školi koju je vodio misionar iz Njemačke. Nakon toga otišao je u Nagpur u Bogosloviju sv. Karla koju su vodili irski dominikanci. Tamo je proveo dvije godine namjesništva, a onda se pridružio papinskom Athaneumu u Puneu 1974. godine. Za svećenika je zaređen 1977. godine u svome selu uz veliku radost i oduševljenje njegovih Bhili sunarodnjaka koji izuzetno vole misionare i veliki su štovatelji BDM.

Bhili drevni narod

Bhili, narod etničke grupe poznat je kao dostojanstven drevni narod, mnogo prije nego što su obrazovni ljudi došli na ovo područje, Bhili su i živjeli ovdje i imali mnoge antropologe koji su se u to doba nazivali sinovima zemlje. Imali su svoju vlastitu državu, poglavare i kraljevstva sve do nedavno. Imajući vlastitu religiju, kulturu, jezik, muziku, igre i sportove, sustav edukacije, ples, folklor, gospodarstvo, zdravstveni sustav itd. Sada se nalaze na rubu da se sve ovo izgubi zbog nedostatka podrške i zaštite. Postotak nepismenosti je samo 15% do 25% i za te ljude bi trebalo uvesti odgojne i razvojne programe. Vlada nešto pruža ali to nije dovoljno ni za osnovne potrebe. Plemenski narod je autohtoni narod Indije od koga su osvajači prije nove ere i kasnije oteli sve. On je poput Indijanaca u Sjevernoj Americi. Njihov život, jezik, kultura su diskriminirani i suzbijani. Oni imaju vlastite instrumente, kostime i muziku sa 3-4 note. Kako su tradicionalni i neobrazovani, oni su zadržali svoj jezik i druge elemente folklora. O. Mathias Bhuria bio je u Bosni 15 dana i voli bi doći ponovno. „Jako puno mi se sviđa Sarajevo“, izjavio je Mathias. Studirao je na St. Francis de Sales koledžu u Nagpuru, gdje mu se rodila želja za spašavanjem plemenske kulture koja je počela nestajati jer je prolazila kroz tranziciju. Počeo je 1972. godine izučavati njihov folklor i uzorke njihove govorne tradicije.

Napisao je mnogo knjiga i članaka na engleskom i na njihovom Bhili Hindu jeziku. Kako sam kaže da volio bi izgraditi centar za Bhili i druge plemenske kulture. U svim svojim radovima izražava unutarnju bol i tugu Bhili plemena, a sada radi na njihovim ljudskim, društvenim, religioznim, kulturnim i lingvističkim pravima, ali na jedan miroljubiv, legalan i lijep način. Želja mu je da bude dobar kao i njegov narod, što je postigao proučavajući Hindu književnost, pišući priče, romane i poeziju, studirajući indijsku klasičnu muziku, komponirajući pjesme i himne i snimajući muziku u filmskom studiju u Mumbaiju. A to radi i danas. Predočio je novu narodnu filozofiju za plemena Indije koje se zove ADIVASIKARAN, a znači tribalizaciju i aboridžinalizaciju. Ona govor o tome da većim očuvanjem plemenskih tradicija i kultura, mogu se očuvati socijalna, kulturna i ljudska prava plemena, te im tako dati jedan novi smjer koji je apsolutno nužan. O tome je govorio u mnogim gradovima Indije i inozemstva. Kako bi ova filozofija zaživjela otvorio je centar čiji je on ravnatelj. Zato je osnovao društvo neoplemenski razvoj koji se zove Adivasi Novotthan Sanstha. Uočava se mali napredak ali nije onakav kakav je očekivao. Jednim dijelom razlog tomu je nebriga, neznanje i slično. U isto vrijeme potrebna je nova i autohtona vizija za plemenska društva, za što je bitno potreban novi centar. U služenju čovječanstvu svačija dobra volja je dobrodošla.

Ivan Ravlić, župnik