Kongo, 30.11.2009

Iz dnevnika jednog misionara

62. nastavak

„Brana“ na Tshidimbi

Most je posebna priča. Počeli su kopati odvodni kanal na rijeci Tshidimbi gdje ćemo graditi most. Treba svu vodu usmjeriti u drugom pravcu kako bismo mogli betonirati. Seoski poglavar doveo je dvadesetak ljudi. Prvog dana kopali su marljivo, a onda se umorili i počeli mudrovati. Umjesto da kopaju još dublje, oni „izmudrovali“ da će pregraditi rijeku i odvesti vodu u kanal koji niti je bio dovoljno dubok, a ni dovoljno širok. A problem je u tome što voda neće sama uzbrdo! Napravili su branu od drveća i zemlje. Stvorilo se pravo jezero. Voda prešla preko brane i provalila je. Kad sam vidio što rade, rekoh seoskom poglavaru: „Sva je mudrost u tome da kanal bude dubok barem na razini riječnog korita ili još dublji i voda će sama ući u kanal.“ Ali „pamet je u svijeta“, veli hrvatska mudrost. Ma kakva pamet! Treba raditi i kopati. Ovdje je zemlja ilovača. Kad je mokra, lijepi se i za noge i za lopatu, pa je teško raditi. Zato neki umjesto kopanja predlažu napraviti još veću branu i u nju postaviti ceradu od kamiona. Bilo je još i drugih prijedloga, a sutradan je samo nekoliko njih odlučilo nastaviti kopati.
Na drugom kraju misijskog zemljišta prešali smo ilovaču. Sad treba ozidati peć i spaliti opeke. Nekoliko radnika iz misije već radi taj posao. Poslije radova na mostu i prijevoza kamenja ići ćemo u pijesak i šljunak. Treba ga izvaditi iz rijeke i staviti na obalu gdje može pristupiti kamion. Tri skupine kršćana, njih po dvadesetak radit će taj posao. U gradu sam im kupio 15 kanti. Sve se radi ručno. Mukotrpan je to posao, jer nam treba barem desetak kamiona pijeska i šljunka.

Mi misionari ne smijemo zaboraviti propovijedati Evanđelje

Sušno doba jest vrijeme velikih građevinskih radova, ali mi misionari ne smijemo zaboraviti ono glavno, to jest obilaziti sela i propovijedati Evanđelje. Neke udaljene zajednice nisam mogao posjetiti cijelo kišno doba zbog visoke trave i neprohodnih putova. Ostavih animatora Jean-Mariea da nadgleda radove, a ja uzeh sa sobom vjeroučitelja Williama i uputih se u Kabululu, selo udaljeno 66 km od misije. Mnogo je prašine na putu. Ulazimo u selo Kishinde. Ovdje smo nedavno počeli graditi prostranu crkvu, jer je zajednica vrlo velika. Poslao sam im tri zidara koji su ozidali temelje i još jedan metar zida. A onda nestalo kamenja. Zidari se vratili u Kimpangu, a narodu ostao zadatak da još upornije rade. Rekoh im: „Još desetak dana možete skupljati kamenje. Od vašeg rada zavisi koliko ćemo ozidati ove godine. Kamion će uskoro doći k vama pa što uradite, a onda nema više nade vidjeti ga prije sušnog doba sljedeće godine.“
Navratismo i u Kimandu. Školska zgrada od tri učionice gotovo je dovršena. Ovih dana betoniraju pod. Obećah im da ću im uskoro ponovno doći i izmjeriti drugu školsku zgradu i crkvu. Hoće raditi oboje istovremeno, jer im dodijalo moliti u tijesnoj crkvi-kolibi.

Ozbiljno su shvatili našu zamolbu

U Kabululu nas dočekaše s pjesmom ispred kuće šefa kršćana, zapravo: šefice kršćana, jer ovu zajednicu vodi jedna učiteljica. Poslije pozdrava, kraćeg odmora, kupanja i večere razgovarat ćemo s predstavnicima sela o njihovim problemima i o razvoju što bi se moglo poboljšati. Tu su seoski poglavar i ravnatelj škole. Njih dvojica vode glavnu riječ jer su oni „seoska inteligencija“. Njih se sluša u njih su uprte oči. Najprije spominju problem vode. Izvor iz kojega piju vodu vrlo je neuredan. Blizu je sela pa se njime „koriste“ i svinje i koze i ovce i sva druga seoska živina. Budući da se počinje smrkavati, velim im da sada nema smisla o tome raspravljati nego ćemo sutra poslije sv. mise otići do izvora i vidjeti što se može učiniti. Drugi problem je škola. Oni su se dogovorili skupiti kamenja i pijeska i ispeći ciglu, a mene su zamolili da im potražim pomoć za cement i limove za krov. Već nekoliko godina „šetaju“ sa školom. Naprave malo veće kolibe kao učionice. Ali poslije dvije do tri godine, ove učionice, napravljene od nepečene cigle i pokrivene slamom, sruše se pod naletom jakih kiša i vjetrova. Oni onda naprave drugu školu na drugom mjestu, ali vrijeme, bolje reći: ne-vrijeme učini svoje. Umorni su od tog rvanja s olujama, pa sad žele napraviti prave, trajne zgrade. Selo je dosta maleno i pučanstvo malobrojno. Moraju svi dobro raditi, ako žele nešto postići. Samo se mukom i upornim radom može izići iz bijede. To im uvijek ponavljam.
Prošle godine napravili su lijepu kapelicu, naravno, na domaći način, ali ovaj put od pravnih pečenih opeka. Ispekli su još jednu peć drugih opeka za kuću u koju će primati svećenika i njegove suradnike. Kad smo zadnji put imali susret vjeroučitelja i starješina kršćana, napomenuli smo im da bi bilo poželjno da u svakom selu uz kapelicu naprave jednu kolibu za nas da ih ne smetamo kad dođemo u posjet. Eto, kršćani iz ove male zajednice ozbiljno su shvatili našu zamolbu.

Za neke je problem što im žena vodi zajednicu

Saopćiše nam i jednu vrlo radosnu vijest: sutra ćemo krstiti deset odraslih osoba i dvije bebe. Kabululu pomalo postaje prava zajednica. Zbilja, od svih manjih zajednica ovi su najpoduzetniji u svakom pogledu. Navode i dva problema. Kažu da ih ostali u selu vrijeđaju jer im propovijeda i zajednicu vodi žena. Tumačili smo im da je Bog htio da žena bude jednaka mužu, da među svecima ima mnogo žena, da je i Gospa Majka Crkve žena i da ne trebaju slušati ljude iz raznih sekti koji imaju nastrano mišljenje o ženi. Kod Baluba žena je često biće drugog reda. Kad muškarac napravi preljub, nije to nešto strašno, ali ako to učini žena, onda je „smak“ svijeta. Čak kad broje stanovništvo, ne broje žene i djecu, nego kao Židovi u Isusovo vrijeme broje samo odrasle muškarce, „bijaše ih 5.000 osim žena i djece“. Drugi problem je vjeroučitelj. Pije previše. Neki dan je bio toliko pijan, da je šetao selom raskopčanih hlača, što smatraju sramotom za cijelu zajednicu. Velim im: „Vi ste ga izabrali. Ako ne promijeni ponašanje, izaberite drugoga. U početku niste imali izbora jer je on prije tri godine bio među rijetkima koji su bili kršteni. Sad imate nekoliko dobrih mladića kršćana. Vi bolje od nas poznajete ponašanje svakog kršćanina u selu.“
Ujutro poslije kave mnogi zahtijevaju da im blagoslovim kuće. Obiđosmo cijelo selo. S početkom sv. mise čekali smo da sunce dobro zagrije i otjera „masiku“ to jest „hladnoću“, jer ne mogu dobro moliti, ako drhte od hladnoće. Kod kapelice su se okupila i sva seoska djeca. Nadaju se dobiti barem jedan bombon. Za vrijeme sv. mise kroz svaki prozor viri nekoliko znatiželjnika. Zanima ih kako katolici mole i pjevaju, a danas ih posebno zanima krštenje. Možda će jednoga dana i netko od njih zatražiti krštenje. Zato ih ne treba goniti, iako smetaju jer začepe prozore, pa je u kapelici mračno i ne vidi se čitati. astavlja se

Fra Stojan Zrno, misionar