RADOSNA VIJEST - br. 38
Kongo, 06.10.2009

Iz dnevnika jednog misionara

61. nastavak

U Mulebi nas dočekaše s cvijećem u rukama

U Mulebi su pred nas izišli mladež i djeca s grančicama i cvijećem u rukama, s pjesmom i radosnim poklicima, lupajući u bubnjeve kao da je Cvjetnica, pa sam i ja sišao s motora i oko jedan kilometar pješice s njima ušao u selo. Ima jedna lijepa novost. Pored kapelice su napravili jednu kućicu za nas, da imamo gdje prenoćiti kad ih posjetimo. Drugdje gdje god dođemo, starješina kršćana ili vjeroučitelj iseli toga dana da bi meni i mojim pratiocima ustupi mjesto. Ovdje smo odsada „svoj na svome“!
Vjeroučitelj je dobro radio. Spremio je osmero mladih za krštenje, a četvero za prvu sv. pričest. Jednom sakatom mladiću nabavio sam kolica. Sav razdragan došao me pozdraviti , a njegov otac u znak zahvalnosti darovao mi kozu.

Krenusmo prema Manyamuni

Jutro je svježe kad se uputismo prema Manyamuni. Zrak „reže“, a i tvrda trava udara po rukama i stvara ogrebotine. Na udaljenosti od osam kilometara prije sela ugledah uz put mnogo skupljenog kamenja. Žele praviti kapelicu i školu od tvrdog građevinskog materijala i već se dali na posao. Ali kako doći do njih kamionom? Postoji samo jedan zaobilazni put, preko pokrajine Kasaji, a tim putem do Manyamune ima 250 km, i to onih afričkih to jest po razrovanim putovima. Navečer smo dugo pričali o gradnji. Rekao sam im: „Sad je sušno doba i vjerojatno će neki trgovci doći s kamionom iz Kasaji tražeći manjok, kukuruz, grah… Pogodite se s njima da prevezu pijesak i kamenje, a ja ću platiti. Kad napravimo most u Kindele, moći ćemo dovesti cement do rijeke Lubilashi, a ovih 30-tak km morat ćete ga prevoziti vi sami na biciklima, jer u selu ih ima mnogo“. Za njih mogu reći da će zdušno raditi kad obećaju, jer ovdje su radiniji nego drugdje.
U selu ima i problema. Žestoko se zavadili općinski načelnik i zapovjednik policije. U svađu se umiješale i žene, a i još ponetko. A njih obojica su naši kršćani. Pokušali smo ih pomiriti, ali teško ide. Sav problem je u tome tko je „glavni“. Naime, policija je podređena općinskom načelniku. On je dakle „šef“. Ali i zapovjednik hoće biti šef, pa radi samovoljno, donoseći odluke bez znanja općinskog načelnika. I eto razloga za sukobe. Osim toga, počeli su sumnjičiti jedni druge da im pomoću čarolija žele nanijeti zlo. I vrač će imati posla. A kršćani su! Mislim da bi najpametnije bilo rastaviti ih, premjestiti jednoga ili obojicu.

Sušno doba – vrijeme fizičkih radova

Kad kiše počnu rjeđe padati, a posebno kad potpuno prestanu, onda misionar treba koristiti svaku priliku i svugdje se naći, jer to je jedino vrijeme kad se nekako stigne u svako, pa i u najudaljenije selo. Zato nije čudo što sam u zadnjih mjesec i pol dana prevalio preko 2.500 km, a malo je mjesta gdje se može voziti preko 25 km na sat. U onoj prostranoj misiji počeli smo zidati na sve strane. Imam čak šest zidara. Jedan zida školu u velikom selu Kimandi. Ovih dana nabacuje žbuku na zgradi od tri učionice. Ovdje u Kimpangi dvojica zidara završavaju prvu školsku zgradu s četiri učionice. Trebalo bi nam još osam učionica. Župnu kuću smo već dovršili iako Bog da, za tjedan dana uselit ću u nju. Do sada stanujem u budućoj kuhinji koja je okrenuta prema suncu pa se u popodnevnim satima „pečem“ i znojim. Odrađujem čistilište! Više od godinu dana stanovao sam usred sela u maloj kolibi. U njoj mi je bilo svježe, ali vrlo tijesno, da nisam imao mjesta ni za stolice. Kad smo počeli zidati župnu kuću, najprije sam napravio buduću kuhinju u koju sam uselio, da bih stalno bio na radilištu. Ali ta kuhinja morala je po planu biti okrenuta prema zapadu, pa čim prođe podne, sunce prži i udara kroz prozore. Ugriju se i zidovi, a posebno metalna vrata, tako da je teško izdržati do večeri. Na svu sreću moje „čistilišne muke“ brzo će prestati.
Istovremeno zidamo i crkvu. Ozidali smo kamenjem jedan metar, ali nam nestalo kamenja. Treba pričekati dok spale savanu jer tek tada se može skupljati kamenje. Ali tri zidara nisu ostala bez posla. U selima Tshibambi, Masombu i Kaimpulu zidamo dosta prostrane kapelice. Svaka ima preko 150 m2. Sva tri zidara rade vrlo dobro pa im treba mnogo cementa. Zato sam morao desetak puta ići terenskim vozilom u ta sela prevozeći cement. Kad me pitaju u gradu: „Gdje ti je župa?“, odgovaram: „Moja je župa neravna cesta s mnogo rupa, jer sam stalno na putu.“ Otišao sam neki dan i na drugi kraj misije, u selo Kishinde da i tamo izmjerim temelje. Kopanje temelja išlo je vrlo sporo, jer već više od dva mjeseca nema ni kapi kiše, pa se zemlja ilovača spekla. Danas sam 12 puta džipom vozio cement na kolodvor za dva sela. Eto sreće! Imam četiri sela uz željezničku prugu pa mogu građevinski materijal poslati vlakom.

Naš fra Ante dao se na gradnju mostova

Ispod misije protječe rijeka Tshidimba. Preko nje promet je vrlo velik. Tuda prolaze ljudi koji idu u polje, a i u druga sela. Ali svi prelaze preko jedne šine. Kako? To mogu samo vješti Afrikanci. A prelaze šinom i biciklom natovarenim često s više od 100 kg kukuruza! U sušno doba kad vodostaj opadne, zagaze u rijeku, ali kad voda naraste preko dva metra, nemoguće je prijeći. Treba čekati nekoliko dana da se voda povuče. Zato sam odlučio napraviti pravi most zbog tih jadnih ljudi koji se svakodnevno muče, ali i zbog štednje. Kod nas je ovdje posvuda zemlja ilovača. Nema pijeska, osim u velikoj rijeci Lwembe. Vrlo je daleko, 23 km. A autoprijevoznici naplaćuju po prijeđenom km. Nedavno sam otkrio da ima mnogo pijeska pored jedne druge rijeke, udaljene svega 9 km. Ali treba prijeći ovu našu rijeku Tshidimbu. Ako napravim most, troškove pijeska svest ćemo na jednu trećinu od onog što smo plaćali do sada. Ali čime graditi u ovoj savani? Opet, neka svoga. Naš fra Ante Kutleša dao se u mostogradnju. Do sada ih napravio pet, a ima plan graditi još neke. Na jednoj rijeci bit će dug više od 20 m. On sam sa svojim radnicima pravi betonske propusne cijevi promjera jedan metar. Zamolio sam ga da ih i za mene napravi šest, što će biti dovoljno da veliki kamion može prijeći na drugu stranu. Naš fra Ante se dao na gradnju mostova koji spajaju sela, ali ne zaboravlja ni one duhovne mostove, jer se baš sprema ovih dana posjetiti vrlo udaljena sela

Veliki događaj u Kimpangi – stigao kamion

Velika je gužva u Kimpangi početkom srpnja 2003. Iz Kamine je nedavno stigao veliki kamion MAGIRUS, a to je uvijek značajan događaj ne samo za Kimpangu, nego i za druga sela u kojima ćemo raditi. Uvijek se okupi mnogo djece, a i besposleni momci koji ovih nekoliko mjeseci samo dangube ne radeći ništa, žele se popeti i provoziti barem malo, iako će poslije vožnje izgledati kao da su izašli iz boksitnog rudnika, zbog crvene prašine koju podiže kamion. Sada treba uraditi sve, jer kasnije, kad počnu kiše – krajem rujna, kamioni se ne mogu lako kretati. Stigao nam je u pravo vrijeme, jer dan kasnije dobio sam cijeli vagon cementa 800 vreća. Da nismo imali kamion, morali bismo se mučiti i prevoziti ga terenskim vozilom, što znači ići na kolodvor 55 puta! (Nastavlja se)


Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji