Posjet misionara iz Konga
Fra Stojan Zrno u Šibeniku
Šibensku gradsku župu Presvetoga Srca Isusova – Baldekin, 19. srpnja 2009. posjetio je fra Stojan Zrno, hrvatski misionar, koji već 22 godine boravi u afričkoj državi Kongu. Župnik don Tomislav Puljić, u dogovoru s povjerenikom Šibenske biskupije za misije, fra Antom Vukušićem, s posebnim poštovanjem i s velikom radošću prima misionare u svoju župnu zajednicu. Takve i slične posjete pravo su duhovno osvježenje kao i prigodna duhovna obnova za sve vjernike pa i za samoga župnika, kako to on sam reče. Svete mise u 9 i 11 sati bile su posjećenije nego drugih nedjelja u vrijeme ljeta. Unatoč odmorima i ljetnoj žezi, našao se popriličan broj onih koji iskreno vole Boga, koji žive od nedjeljnih susreta. Dok neki žive za radnu nedjelju, oni žive za nedjeljne susrete. Svi su se oni pretvorili u oko i uho slušajući fra Stojana koji je na jednostavan i ujedno privlačan način govorio o Crkvi u Kongu, o ljudima, njihovom životu, vjeri, poteškoćama.
Ljubav prema Bogu i bratu čovjeku
U svojoj propovijedi fra Stojan je dotaknuo puno važnih tema. Evo nekih:
Uloga majke u odgoju. Imao sam puno učitelja i profesora. Pročitao sam puno knjiga. Ali, najviše sam naučio od svoje mame koja nije znala ni čitati ni pisati. Naučila me voljeti Boga i voljeti čovjeka. Zato sam joj najviše zahvalan jer me je naučila ono što najviše usrećuje. Lijepo je u ime Boga pomagati onima koji su potrebni naše pomoći.
Djeca su najveće bogatstvo. Čudno je da djeca u bogatim europskim zemljama postaju opterećenje. No u Africi su djeca najveće bogatstvo. Majka vrijedi onoliko koliko ima djece. Zato nije čudno što su afričke crkve pune djece i mladih a europske starijih. Djeca iz naših brojnih obitelji ne žive ništa drugačije od onih koji imaju samo jedno ili dvoje djece. Dapače, gdje je djece više, ima više i sreće i radosti i zajedništva.
Šaka soli najveći dar. Kada nekoga hoću nagraditi i odati mu priznanje za pomoć, darujem mu malo soli s kojom će osoliti svoj jedini dnevni obrok, malo zelja i pure. Majke nemaju problema s jelovnikom, kuhaju redovito istu hranu. Unaprijed se zna što se kuha ali se ne zna da li će biti dovoljno posoljeno.
Siromaštvo veliki problem. Kako zamisliti život djece bez slatkiša, bombona ili čokolada. Bombon u Africi je veliki luksuz. Kad ga dijete dobije na dar, sreći nema kraja. Teško je zamisliti da maturanti nikada nisu kušali čokoladu. Ili što je još teže. Djeca često propadaju na godinu zbog toga što nemaju olovku kojom bi odgovorili kontrolni. Da ne govorimo o bolestima. Osobito kad se temperatura spusti na 15 ili 16 stupnjeva. Tada svi kašlju jer se nemaju s čime noću pokriti niti imaju dovoljno robe za obući.
Sramotna istina o mom narodu. Ima jedna stvar koja me najviše žalosti. Ljudi gdje živim zanimaju se o svemu u mojoj domovini. Postavljaju razna pitanja. Sve vole znati pa i o mojoj obitelji. Ali na jedno pitanje, koje se tiče vjere i kulture moga hrvatskoga naroda, nikad nisam odgovorio jer me je sramota. Stidim se reći da moj narod psuje Boga, Božje svetinje, dragoga Isusa i njegovu Majku. Oni ne mogu shvatiti da netko psuje Onoga koji im je sve darovao, pa i samoga sebe.
Sve su to vjernici s posebnom pozornošću slušali. Na trenutke se čuo gdjekoji uzdah a na ponekom se licu vidjela suza. A kako i ne bi? Koliko god željeli bolji život, ipak naše želje ne bi smjele preći u obijest.
Valja pripomenuti da je ovu župu prošle godine posjetio don Sebastijan Marković, salezijanac, koji djeluje u Ruandi od 1984. i s. Mirabilis Višić, franjevka, koja djeluje u Kongu od 1974. godine. Nakon njihova posjeta župi Baldekin, povećan je interes za misije. Naime župljani su već, preko Misijske središnjice u Zagrebu, preuzeli brigu za školovanje 54 siromašnih dječaka i djevojčica u Africi. Čestitamo!
Ponos i dika Crkve i domovine
Šesnaesta nedjelja kroz godinu bit će zapisana u kroniku spomenute šibenske župe kao posebni dan i po tomu što je za vrijeme misnih slavlja liturgijsko pjevanje predvodio Kvintet Horvat iz Međimurja uz orguljašku pratnju njihova oca, glazbalara i glazbenika, Tihomila Horvata. Najmlađi sin Horvatovih, tek je prvi razred i još nije u pjevačkoj skupini, ali već pomalo svira. No u kvintetu pjeva njihova sestrična, sedamnaestogodišnja Monika, koja je u skupini kao član obitelji. U Šibeniku su se svi zajedno, u pratnji mame Antonije, našli kao sudionici Orguljaške ljetne škole te su se rado odazvali na poziv župnika don Tomislava i na misama predvodili liturgijsko pjevanje.
Zasigurno će prisutnim vjernicima ostati dugo u sjećanju dirljiva svjedočanstva hrvatskog misionara koji se nesebično daje za širenje svete vjere, kao i sedmočlana obitelj Horvat koja svjedoči da su djeca najveće bogatstvo, te da je zalaganje za duhovne i kulturne vrjednote, najisplativije ulaganje. Tko ne bi želio imati sinove i kćeri, braću i sestre, koji darovano vrijeme upotrebljavaju u učenje stvari koje mogu biti samo ponos i dika svake obitelji i svakoga naroda. Jelena, Monika, Filip, Marija, Benjamin i mali Bruno nisu samo ponos svojih roditelja nego su dika cijele Crkve i Domovine. Valja napomenuti da će župljani Baldekina ovu godinu pamtiti i po koncertu koji je po prvi puta izveden na crkvenim orguljama u župi, 23. srpnja, u organizaciji Orguljaške ljetne škole.
Ovaj sveti Gospodnji dan, s ugodnim ozračjem radosti i blagoslova, neće pamtiti samo župljani Baldekina nego i gosti koji su se zadivili jednostavnošću i gostoprimstvom župnika i njegovih suradnika. Na osobit način će nositi u srcu posjet bolesnici Mirjani koja je fra Stojana, kao i pratnju na čelu s don Tomislavom, zadivila svojom strpljivošću, vjerom i predanošću u Božju providnost. Neka dragi Bog, njoj i svim bolesnicima, podari jakost a onima koji ih dvore razumijevanje i blagost. I to je misionarenje utemeljeno na ljubavi prema Bogu i čovjeku. Bože blagoslovi ove i sve misionare koji doprinose za širenje Radosne vijesti spasenja.
Don Ivan Štironja
Tiskaj 