Kongo, 22.09.2009

Iz dnevnika jednog misionara

60. nastavak

Pouka o razvoju

Garry i Lièvain koji rade u biskupijskom uredu za razvoj, došli su u Kimpangu održati predavanja, kako se pomaknuti i ići naprijed u razvoju. Pozvali smo iz svakog sela po jednog čovjeka, a odavle iz Kimpange bilo ih je petnaestak, ukupno 35 osoba. Sastanak se održava u novoj školi. Jednu smo učionicu dogotovili. Eto, i tu počinje razvoj sela. Ostalo je samo obojiti je. Predavači su pokušali objasniti svijetu kako se može izići iz bijede u kojoj se nalazimo. Naravno, najpotrebnije je raditi i ustrajati u radu. Treba uvjeriti svijet da se isplati raditi zajedno na dobrobit cijeloga sela. U mnogim selima nikad dosada nisu imali nekih poslova gdje su sudjelovali svi iz sela, osim kad u sušno doba pale savanu i idu u lov. Zato nam i gradnja „šepa“. U svakom selu bi htjeli imati i školu i ambulantu i još ponešto što su vidjeli u gradu ili u drugim selima, ali bi se sve trebalo događati bez njih. Kad im se kaže da trebaju za školu oni sami skupiti kamenje, izvaditi pijesak iz rijeke, ispeći opeku… onda se „dogovaraju“ mjesecima prije nego će se dati na posao. Predavači su posebno istakli da ne smiju gledati samo na misionara da im on uradi sve. Jer on će jednoga dana otići, a oni će ostati boriti se za bolji život u selu. Predavači su vrlo rječiti, znaju pripovijedati na zgodan način, pa su svi pažljivo pratili svaku riječ. A koliko su toga stvarno shvatili, znat ćemo u sušno doba kad bude trebalo zasukati rukave i raditi.
Na kraju su naši gosti imali i nekih poteškoća. Mislili su produžiti do susjedne misije Kaniame, ali su morali odustati jer su im popucale neke žice na kotačima motocikla. Našli su ovdje nekog tipa koji je uspio popraviti kotače, ali to je tek tako, „drži vodu dok majstori odu“. Da ne bi negdje ostali u kvaru usred savane, vratili su se kući u Kaminu.

Na dalekom jugu

Četiri sela, Bwanza, Kaseke, Muleba i Manyamuna, zadaju mi najviše muke. Mogu ih posjetiti sam u sušno doba kad se spali savana. Uvijek moram poći iz Kamine. Treba prije toga naći vozača koji će me voziti na motoru kroz savanu jer ja ga nikad nisam vozio. I ovaj put napao sam Luca, snažnog čovjeka koji se izvrsno snalazi na neravnim putovima. Spremismo motor i vozilo. Najprije ćemo voziti oko tri sata tako, a onda će me Luc voziti na motoru. Već dva mjeseca nema kiše, pa se iza nas dižu oblaci prašine koja na sve strane ulazi u raspalo vozilo. U naselju Kindele ostavljamo vozilo, a budući da imamo mnogo stvari, rekoh Lucu da ih najprije preveze do Bwanze, a onda da se vrati po mene. Tu nađosmo i animatora Jean-Mariea i vjeroučitelja Williama. Oni su jučer krenuli iz Kimpange na biciklima. Dok se Luc ne vrati, ja ću otići na rijeku i pogledati mjesto gdje ćemo napraviti most, da bismo mogli prijeći vozilom na drugu stranu i doći u dva sela, Bwanzu i Kaseke. Do rijeke će me voziti šef farme iz Kindela. S druge strane rijeke nalazi se malo selo Kabamba, oko petnaestak kuća. Rekoh vozaču da me poveze tamo, jer želim sa svijetom razgovarati o gradnji. U Kabambi nađosmo seoskog poglavara i s njime mnogo mladih momaka koji u ovo vrijeme dangube, ne radeći ništa. Izložih im svoj plan gradnje mosta. Oni neka skupe kamenja i pijeska, pa ću im dati što je pravo. Ali mladi su posvuda isti. Rekoše mi: „Ne treba nam novac. Kupite vi nama nogometnu loptu i dresove.“ Luduju za dresovima! U svakom selu spremni su raditi što god hoćeš, samo im obećaj nabaviti dresove. A nisu ni skupi. I gaćice i majica zajedno stoje oko 5 USD. Dok sam ja s momcima razrađivao plan gradnje mosta, vrati se i Luc. Sad će biti lakše voziti jer je sve stvari ostavio u selu. Kroz savanu iako je put loš, Luc stalno dodaje gas, jer on „ne zna“ voziti sporo. Ne obazire se ni na rupe ni na neravnu cestu, pa veliki motor samo poskakuje. Moram se dobro prilijepiti uz njega jer ponegdje ima grmlja, a i suhih stabljika visoke trave koja nije potpuno izgorjela kad su palili savanu. Ipak poslije svakog ovakvog putovanja ruke mi budu izgrebane kao da sam brao šipke.

Stigosmo u selo Bwanzu

U rano popodne stigosmo u Bwanzu. Doček kao i svugdje, s puno buke i poklika radosti. A najbučnija su djeca koja odmah traže bombona. Ona shvaćaju moj posjet kao da dolazim samo radi njih da im podijelim bombona. Selo se nalazi na čistini, na jednoj visoravni, blizu velike rijeke Lubilashi. U ovo sušno doba noću su vrlo hladne, a u rano popodne vrlo ugodno. Temperatura se kreće oko 22 C° do 25 C°. Navečer mladi pjevaju i živo plešu. Njima ne može biti hladno, a mi ostali dobro smo se približili vatri. Nema mnogo mladih u našoj zajednici, ali su ustrajni. Ova mlada zajednica ide polako naprijed. Čim u njoj ima već pjevački zbor, to je dobar znak. Imamo sada i nešto kršćana koji se pričešćuju. Nosim nes kavu na ova putovanja. Posebno sad dobro dođe, kad su jutra vrlo svježa. Dok se sunce podiže, svijet se izvlači iz kuća i svi se okreću na istočnu stranu da ih zagriju prve sunčane zrake. Čekajući da se svijet spremi za sv. misu, razgovaramo s voditeljima zajednice. Pomalo oprezno i uvije iznose svoje probleme. Tada se za riječ javi jedna mlađa žena. Otvoreno hvali što je dobro, a izravno napada što nije u redu. Rijetki su kao ova kršćanka, jer većina njih ne usuđuje se reći otvoreno, ako nešto ne ide u zajednici. Ne vole se zamjeriti drugima. Zato, ako nekoga upitate u vezi s drugom osobom, obično će vam odgovoriti: „Ne znam. Nisam vidio. Nisam čuo…“, iako svi znaju sve. Hoće praviti novu kapelicu. Trebaju im kalupi za opeke i bačve za vodu. Za to neće biti problema, samo neka rade.

„Prorok“ u selu Kaseke

Danas je nedjelja, pa odmah poslije ručka odlazimo u Kaseke. Luc vozi brzo i već za 45 minuta stižemo u selo. Čekat ćemo animatora Jean-Mariea i vjeroučitelja Williama koji nas polako slijede na biciklima, pa ćemo početi sv. misu, a ujutro ćemo prijeći veliku rijeku i posjetiti tamo još dva sela. Dok čekamo u hladovini, pričaju nam da u selu ima neki „prorok“. Ovdje, daleko od ostalog svijeta bilo da tko dođe i počne propovijedati, uvijek će imati „publiku“ koja će ga slušati. Kršćanska vjera još nije dobro ukorijenjena i kad dođe neki „prorok“, obično se hvata za ono na što je svijet najosjetljiviji – zdravlje. U selu nema ni bolničara, ni ambulante, ni lijekova, pa ovi „proroci“ obećavaju liječenje molitvom, a ljudi traže sve moguće načine da ozdrave. Utopljenik se hvata i za slamku. Tako mi rekoše da je ovaj „prorok“ podigao selo na noge. Ljudi mu idu i danju i noću, a on osnovao svoje „kipwilo“ – zajednicu. Nitko od naših kršćana nije prešao u njegovu zajednicu, ali neki od naših mladih „simpatizera“ – onih koji su bili počeli povremeno dolaziti k nama – priklonili su se tom novom propovjedniku. Međutim, „svakoga čuda tri dana dosta“. Ljudi će s vremenom uvidjeti da njegova „molitva“ nije Bog zna kako jaka, jer svijet će i dalje pobolijevati i umirati, pa će mnogi otpasti, a ostat će vrlo malen broj onih koji će slijediti „proroka“. Zatim će se pojaviti novi „propovjednik-prorok-iscjelitelj“ i svijet će opet neko vrijeme ići za njim i, eto, tako se umnažaju sekte. U samoj Kimpangi ima kažu 45 vjerskih zajednica!
Na rijeci Lubilashi ima malih neprilika. Kako prebaciti na drugu obalu vrlo teški veliki motor? Prošle godine imali su jedan dosta veliki čamac, ali je u međuvremenu istrunuo. Napravili su drugi mnogo manji. Zato nam prijelaz preko rijeke ne ide tako glatko kao prije. Na svu sreću tu je vjeroučitelj Silvano koji je rođen uz rijeku i tako je spretan na vodi da može veslati jednom motkom stojeći u čamcu. S druge strane rijeke velika bara posve je suha. Jedino je staza kroz nju jako krivudava i vrlo hrapava, pa motor poskakuje, ali spretni Luc dobro se rve s njim. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar