RADOSNA VIJEST - br. 35
Kongo, 14.07.2009

Iz dnevnika jednog misionara

59. nastavak

Tshibamba

Večer je. Narod se iskupio ispred kuće starješine kršćana. Pjevači namještaju glazbala, prinose vatri bubnjeve da se koža što jače zategne. Drugi popravljaju žice od takozvanog „gitara“, a moji pomoćnici i ja zasjeli u udobne seoske „fotelje“. Dok vatra pucketa, pjevači započeše svoj program. Ali u ovo vrijeme često padaju kiše i pokvare sve. Tako bi i večeras. Tek što otpjevaše nekoliko pjesama, krupne kapi kiše počeše lupati. Narod se razbježa, a mi se brzo povukosmo u kuću. Za nama uđoše pjevači i još neki koliko ih se moglo nabiti u kući. Zbijeni tako kao sardine nastaviše pjevati dok je vani kiša lijevala, nošena jakim vjetrom. A kad se umoriše, pođoše svi na počinak. I kiša prestade. Tišina se spustila na selo. Vani prekrasno. Dok s istoka puni mjesec obasjava noć, na zapadu munje paraju nebo, a u daljini odjekuju gromovi. Šećem sam vani i neko vrijeme promatram tu ljepotu. Afrička priroda, posebno afrička noć, uzdiže srce čovjekovo k Bogu. Zato volim noću šetati vani sam, osluškivati noć i moliti. Često molim krunicu kad se tišina spusti na selo.
Ujutro poslije kiše sveže je, a to je znak da će svijet zakasniti. U svim zajednicama mole nedjeljom, kako kažu u 9,00 sati. Ali uvijek to bude kasnije, posebno ako je sveže vani. Sjedoh ispred kapelice, jer kad me vide da sam tu, i oni će požuriti. Barem neki. Kapelica je i ovdje od palminih grana jer se ona „prava“ srušila. Tu je velika gomila kamenja. Treba početi graditi pravu crkvu, ali ne znam gdje ću naći zidara. U mnogim selima htjeli bi da odmah počnemo graditi, ali teško je naći pravog, iskusnog zidara u kojega se mogu pouzdati, jer ga ne mogu nadgledati. Daleko je od misije. Do ovdje treba voziti tri sata. Poslije svete mise pozvao me novi šef sela da mu blagoslovim kuću. On je naš vjernik i premda je mlad postao šef, kaže da će ostati vjeran Crkvi. Mnogi kad postanu šefovi, postanu „veliki“. Odmah se ožene drugom ili trećom ženom, slijede poganske običaje i strogo se drže raznih zabrana. Ovaj naš kaže da će slijediti samo ono kako je naučio od svojih roditelja. Otac mu je dugo godina bio starješina ove zajednice.

„Doktor misionar“

U Mumbi, čim se malo odmorismo u hladovini, počeše tražiti razgovore. A svi razgovori se obavljaju u kući. Ulaze u kuću jedno po jedno i svatko traži nešto, a velika većina počne svoje jadikovke kako boli ovo, boli ono i svatko traži lijekova, kao da sam ja neki čuveni liječnik koji je u stanju izliječiti sve njihove bolesti. Tu su ne samo naši vjernici, nego i svijet iz čitavog sela. Ako nekome dadnem kakav lije, na primjer protiv malarije, ovaj razglasi po selu, i cijelo selo postane „bolesno“. Ovi njihovi posjeti potrajaše dugo. Uđosmo i u noć. Velim animatoru da ovako nije dobro. Umjesto da radim „svoj“ posao kao misionar, oni me žele preokrenuti u „doktora misionara“. Zato sam odlučio da više nikada sa sobom neću ponijeti lijekova, a probleme bolesti rješavat ćemo na drugi način.
Kasnije nas uvedoše u jednu „momačku“ kuću s dvije male sobice, svaka manja od 3 m2. Kad sin odraste, onda više ne spava u roditeljskoj kući, nego u istom dvorištu naprave za sebe posebnu kuću, obično vrlo malenu. I kad se oženi, ostat će neko vrijeme u toj kućici i hraniti se kod majke, a onda kad se počnu rađati djeca, napravit će negdje drugdje veću kolibu. Da ne bi „potjerali“ cijelu obitelj iz kuće, meni često dadnu takvu „momačku“ kuću za prenoćište. I danas nam dadoše jednu takvu. Tu nam ponudiše i „malevu“ (palmino vino". Meni kao „uglednom“ gostu odrediše onu bolju, unutarnju prostoriju. Ali toliko je tijesna da se ne mogu ni uvući u nju. Velim animatoru: „Ti si manji, mlađi i spretniji pa se ti uvuci i budi 'počasni gost', a ja ću spavati ovdje u predvorju na podu. Barem ću se noćas ispružiti.“ Ujutro nismo imali mnogo posla. Bilo ih je osmero koji su se trebali danas krstiti, ali nisu dobro znali vjeronauk pa sam rekao vjeroučitelju da ih još malo pouči da bismo ih mogli krstiti u lipnju kad ćemo ih posjetiti sljedeći put.

Pastor me ipak prevario!

Poslije ručka dođe mi pastor pentekostalne zajednice. Počeo pilati daske od jednog vrlo tvrdog drveta koje ovdje nazivaju mukonko ili mukamba. To je drvo vrlo dobro za namještaj. Otišao sam s njim oko dva kilometra u savanu. Našli smo dva ogromna stabla. Jedno su već oborili i počeli pilati. Obećao sam kupiti sve daske, jer stolarskog posla ima mnogo, a trebat će i ostalim misionarima. Nadam se da me pastor neće prevariti, jer odavle je dosta daleko do željezničke pruge i ne može prodati daske nikome drugom. Postala je poslovica, za nekoga tko dobro laže, kaže se da laže kao pilar dasaka. I nije to samo poslovica, nego živa istina. Imao sam posla s mnogim pilarima, ali još nisam susreo niti jednoga koji me nije prevario, ili barem pokušao prevariti. I ne samo mene, nego i sav ostali svijet. Uzmu novac unaprijed, a onda poslije ne mogu napilati koliko su potrošili pa počnu lagati, petljati i uvijek ih ima u zatvoru kod policije.
Ovo nadodajem mnogo dana kasnije: Pastor me ipak prevario. Naime, nije imao svoju pilu nego ju je unajmio od nekog čovjeka. Prije neke velike pentekostalne fešte molio me da mu unaprijed dadnem jedan dio novca kako bi mogao lijepo dočekati goste, a on će poslije fešte napilati dovoljno dasaka i vratiti dug u daskama. Kad je vlasnik pile čuo da je pastor dobio novac, i on je tražio svoj dio, mnogo veći nego što su se dogovorili. Ali pastor više nije imao novca jer je sve potrošio za feštu. Vlasnik se naljutio i odnio svoju pilu. Pastor nije imao čime pilati daske, a ni novca više nije bilo da mi ga vrati. Naš bi svijet rekao za janje: „Uteklo, podojilo!“ Eto, još jedno loše iskustvo više s pilarima prevarantima.

Vrijeme žetve u Mpyana Bondu

Ovih dana u ovom selu je vrlo živo. Selo je smješteno na povoljnom položaju, uz glavnu cestu, a zemlja je vrlo plodna za uzgoj kukuruza. Ljudi ovamo dolaze čak i izdaleka, privremeno se tu nastanjuju za vrijeme kišnog doba – od rujna do travnja – da bi obrađivali zemlju. Sada je vrijeme žetve. Mnogi stranici dolaze kupovati kukuruz, neki za novac, a većina njih donijela je iz grada svega i svačega i vrše zamjenu. Tu je mnogo šarene odjeće, kričavih boja, prostrte po zemlji ili obješene u krošnjama stabala, zatim ima obuće, te raznih mirisavih pomada, bicikla i velikih radio-uređaja, koji stvaraju mnogo buke, ali i troše mnogo jer ovdje nema struje pa rade na baterije. Neki su toliko veliki da im treba čak 12 velikih baterija. Samo za nekoliko sati sviranja i buke čovjek mora platiti 20-tak kg kukuruza jer su baterije skupe. Nađe se tu i mnogo druge bezvrijedne robe, uglavnom kineske, upadljivih boja, ali nikakve kvalitete. Ovdašnji ljudi nasjedaju kao riba na mamac, daju mnogo, čak cijeli godišnji urod, za bezvrijedne stvari. Tako je ovo malo selo ovih dana postalo „centar svijeta“. Živnula je i kršćanska zajednica. Kad sam prvi put došao u Mpyana Bondo, nitko nije bio za svetu pričest, a danas ih bijaše osamnaestero. I danas sam krstio petero odraslih. Mladi preuzimaju polako sve u svoje ruke, posebno pjevanje i čitanje, a stariji su tu, mole, predvode zajednicu, ali tko zna kad će se i kako srediti jer su poligami.
Ujutro smo pošli na obližnji potok gdje su počeli skupljati kamenje za kapelicu. Kamenja ima i za cijelu jednu katedralu, samo ga treba razbijati: Obećao sam im poslati veliki čekić od deset kg da mogu dobro raditi. I pijesak je tu blizu. Ima ga tako lijepog kakvog se samo poželjeti može. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji