Kongo, 24.06.2009

Iz dnevnika jednog misionara

58. nastavak

Sastanak sa starješinama kršćanskih zajednica i s vjeroučiteljima

Pozvali smo sve vođe kršćanskih zajednica i njihove vjeroučitelje na petodnevni tečaj da ih malo poučimo kako će raditi, da se bore za Krista u zgodno i nezgodno vrijeme, da se susretnemo i da budemo nekoliko dana zajedno. Animator i ja razdijelili smo posao, ali se on prije Božića razbolio. Tako je sve spalo na mene. Međutim, tu je i vrijedni Wililiam, vjeroučitelj koji nadgleda sela, pa sam ga zadužio da se pobrine za doček gostiju, gdje će spavati, da nabavi hrane i da potraži žene koje će kuhati. Našao ih je četiri koje su pet dana neumorno radile i danju i noću, jer gostiju je bilo mnogo. Došli si iz svih zajednica njih četrdeset troje. Ovdje nije problem primiti na spavanje mnogo svijeta. Samo neka ima dovoljno prostirki od trske, a oni će se zbiti jedan do drugoga. Eto, svi naši gosti spavali su u jednoj običnoj afričkoj kući. Tako im je ljepše, jer im nije hladno, budući da su noći svježe, a mnogi nemaju nikakvih pokrivača. Kupili smo dvije ne baš velike svinje i još mnogo sušene slane ribe. Za mnoge su ovi dani bili prava fešta, jer jesti meso ili ribu svaki dan, to nitko od njih ne može ni sanjati.
Mnogo smo im govorili o onom što su upravo oni tražili. Veliki izazov za sve njih jest vračanje. Njihovi kršćani, pa čak i neki od njih, kad ih zadesi nevolja, potajno odlaze vraču da im kaže tko im je „donio“ bolest ili neko drugo zlo, tko im je „ubio“ voljenu osobu. Jer čovjek ne može umrijeti ako ga netko nije „ubio“ ili „pojeo“. A toga „zločinca“ može otkriti samo vrač. Drugi veliki izazov za naše kršćane jesu sekte. Njihovi pastori im obećavaju da će ih izliječiti molitvom, da ne trebaju ići liječnicima. Obećavaju im „čudesa“, sreću i uspjeh bez truda. Hvataju ove jednostavne, neuke ljude kao pauk muhe u svoje mreže. Zapravo, ovi pastori nadopunjuju vračeve. Miješaju kršćansku molitvu s magijom. Nikakvo čudo da su vjeroučitelji i starješine kršćana postavili bezbrojna pitanja. Pola dana odgovarali smo na njihova pitanja...
Na našu veliku radost, drugog dana našega susreta iz bolnice nam se vratio animator Jean-Marie.

Gužva zbog naočala

Petog dana naši su se gosti razišli prezadovoljni. Ali na kraju je izbila gužva u mom uredu. Zadnjega dana našeg druženja rekao sam im da oni koji dobro ne vide čitati mogu doći k meni i podijelit ću im naočale koje sam u Zagrebu dobio od velečasnog Zdenka Perije, župnika u bolnici na Rebru. U isti tren gotovo svi „oslijepiše“! I oni stariji i oni mlađi tuže se da im se muti pred očima, da nedjeljom ne vide dobro čitati. Međutim, problem nije toliko u očima, barem kod onih mlađih, nego su naše seoske kapelice toliko mračne da ni najzdravije oči ne mogu dobro vidjeti. Osim toga, svatko od njih želi se pred drugima pokazati u naočalama. Stoga nije rijedak slučaj da naši momci čak i u noćnim misama za Božić i Uskrs u mračnoj crkvi stave sunčane naočale! Da zadovoljim i ona mlađe i da ne bude zavisti, dadoh i njima svima naočale, ali s malom ili gotovo nikakvom dioptrijom, a starijima svakome prema njegovim očima. Tako će u nedjelju svi biti „pametni“, jer naočale se u Africi ne nose samo zato da čovjek bolje vidi, nego su one i znak da je čovjek pametan, da je „intelektualac“, posebno ako uz naočale nosi ispod ruke neku knjigu, a svi ovi naši imaju Bibliju.

Radovi u misiji

Rijetko se dogodi da ostanem neprekidno dva do tri tjedna u Kimpangi. Činjenica je da ovdje pravimo župnu kuću i crkvu, ali i druga sela pripadaju misiji i treba ih redovito posjećivati i u njima ponešto graditi. Ali ovih tjedana ne izlazim iz Kimpange. Doveo sam iz Kamine fra Filipova radnika Paula koji je i bravar i tokar i vodoinstalater, a razumije se čak i u automehaniku. Zato moram biti s njim da što više uradi, jer ga ne mogu dovesti ovamo svaki put kad mi zatreba. Najprije je zavario zglobnice (šarke) na svim vratima u novoj kući. Vanjska vrata su metalna, a unutarnja drvena, ali dovratnici moraju uvijek biti željezni zbog termita. Iako je pod od betona, a temelji od kamena i betona, termiti uvijek nađu neku rupicu kroz koju se provuku. Dovoljno je, na primjer da beton malo pukne, odmah kroz ti tijesnu pukotinu termiti nađu put i idu sve do krova uništavajući sve što je drveno. Nikada čovjek ne smije ostaviti dasku na zemlji, jer već idućeg dana termiti su tu i počinju je jesti. Zato je u Africi najbolje staviti na vratima željezne dovratnike. Poslije toga Paul je nekoliko dana pravio zaštitnike od krađe za 49 prozora na školama u Kimpangi i Kimandi. Misija se nalazi na kraju sela na jednoj padini. Svuda okolo samo trava i nisko drveće. A ovdje gromovi pucaju i to „rafalno“. Strahota! Nužno je bilo postaviti gromobran. I to je Paul uradio. Spojio je tri metalne cijevi različite debljine, a u njih postavio bakrenu žicu na visini od 15 m. Sada sv. Ilija „gromovnik“, može slobodno pucati bez bojazni da će pogoditi crkvu ili kuću. Nateži posao za Paula bijaše postavljanje vodovodnih cijevi svuda u kući. Sve je sam ručno rezao, pravio navoje i spajao. Pravi majstor!

Meso od antilope – zapreka za brak?

Vozim se 78 km od misijske postaje do Masomba cestom koja mi je često zadavala muke. Naime, petnaestak kilometara prije Masomba prolazi se kroz gustu šumu. Drveće se splelo, pa se vozilo s mukom provlači. Jednom sam razbio veliko prednje staklo na vozilu kroz ovu šumu. A danas divota voziti. Igrači seoske momčadi dogovorili se s upraviteljem farmi goveda da će šumu prokresati, posjeći drveće i s jedne i s druge strane, a on će im dati jednu kravu, jer ova cesta pripada farmama goveda. Oni će zatim zaklati kravu, prodati meso i za taj novac kupiti sportsku opremu (kopačke, dresove, lopte). Tako i ja lijepo koristim ovaj pothvat momaka iz Masomba. Prilikom našeg posjeta zajednicama večernji sati su predviđeni za razgovore sa svima onima koji to žele. Večeras mi dođe stariji čovjek, prijašnji seoski poglavar. On je nekad davno u mladosti kršten, a žena mu je poganka. Čim je postao šef sela, morao je slijediti stare običaje. Seoski poglavar mora biti u kontaktu s vračem, a ovaj će mu dati razne čarolije koje će mu pomoći da bude moćni šef, da se obrani od zlih ljudi koji su uvijek zavidni šefu i žele ga ukloniti. Osim toga, šef mora slijediti razne zabrane, nikad ne jesti u prisutnosti drugih, ne jesti meso određenih životinja, ne piti vodu iz određenih rijeka i izvora… Ovaj naš starac mi reče da on ne može ostaviti „bufumu“, to jest običaje kojih se pridržava šef, iako već duže vremena nije više šef. Jer to mu je kao neki „zavjet“ koji je nekada davno dao kad je postao šef. Pitam ga da li žrtvuje idolima i što zapravo čini i što vjeruje. Reče mi da vjeruje u Isusa Krista, da je on jedini Spasitelj, ali se još uvijek pridržava starih zabrana. Je jede meso od nekih životinja, na primjer „ngulungu“ – to je vrsta antilope. Velim mu: „Ako je stvar samo u hrani nema veze. Ni ja ne jedem ni skakavce ni zrikavce, ni cvrčke. Dakle, sljedeći put kad dođem, babu ćemo krstiti i vjenčati ćete se.“ Ona već neko vrijeme slijedi pouku za krštenje. A da se malo našalim na račun mesa od antilope, nadodah: „Tvoj sin je dobar lovac. Neka on ulovi 'ngulungu' kad drugi put dođemo, pa ćemo ga jesti za tvoju feštu, a ti posti kad ne smiješ jesti tako divno meso.“ Sjedili smo do 23,00 sata i pričali uglavnom o gradnji nove crkve. Obećao sam im, čim završim posjet selima, dovesti zidara, pa ćemo početi zidati crkvu od kamena, barem prvi dio – oko dva metra. Oni sad mole u maloj kolibi napravljenoj od palminih grana. Ipak i u toj skromnoj Božjoj kućici bilo je vrlo veselo. Krstio sam desetero odraslih i tri bebe, a jedan par je sklopio crkveni brak. Jedino ih ovih dana pometa kašalj. Tako je sada u svim selima. Zavladala neka epidemija. Svi kašlju. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar