Sarajevo, 28.05.2009

Svijet nemilosrđa i milosrđa

Recesija i kriza duha

Ništa novo nismo otkrili ako kažemo da svijet u kojemu živimo sve više zanemaruje duh i duhovno a naglašava materiju i materijalno. No otkrit ćemo pravu istinu ako kažemo da materijalna kriza i recesija, koja je glavna tema našega vremena, u stvarnosti ipak nije primarni problem današnjeg društva. Daleko više bi se moralo pričati o recesiji i krizi duha. Čovjek oko kojega se sve vrtjelo u bivšem sistemu zbačen je s prijestolja i umjesto njega je stavljeno zlato oko kojega se sve vrti. Novac je zlatno tele umjesto Boga. Time je onda i čovjek važan samo onoliko koliko se može upotrijebiti i iskoristiti za umnažanje zlata. Nije onda čudo što su oči uprte samo u gotova, zdrava čovjeka na kojemu se može zaraditi. Tu ne pripada dijete u koje se previše treba uložiti da bi doseglo dob kada ga se može unovčiti. Zato se i govori o preskupoj dječjoj košari, a potom preskupoj školskoj i studentskoj torbi. U tomu se krije i relativizam o kojemu govori Papa Benedikt XVI. U toj relativnosti ne niječe se opstojnost Boga jer se u to ne uklapa priča o potrebi bogova među koje spada i zlatno tele. Bog ostaje, ali se piše malim slovom; teizam ostaje, ali se ne postavlja pitanje o kojemu se bogu radi. Ipak, ne može se reći da je čovjek potpuno zanemaren. On ostaje pokretač mnogih strojeva i aparata koji su u službi profita. Zato se ponešto i učini da se čovjeka zaštiti i da mu se zdravlje produži. No, ne radi čovjeka nego radi dobitka. Da je ovo istina postoji bezbroj dokaza. Spomenut ću samo poneki. Već je u mnogim zemljama uveden zakon o pušenju. Čak su uvedene i kazne za prekršitelje. Kolika je samo medijska fama stvorena o duhanu koji uništava čovjekovo zdravlje. Ne znam da li su ljudi prije manje pušili. No činjenica je da je bilo manje bolesti. Je li zaista pušenje razlog neshvatljivo čestim i teškim bolestima. Priča o štetnosti nikotina može biti točno ali isto tako je točno da liječenje guta novac. Ni liste lijekova zapravo ne govore o brizi za čovjeka nego o uštedi novca i nemilosrdnosti društva. Ako je već toliko važan čovjek, kojega se želi zaštititi od duhanskog dima, zašto se ne štiti čovjek od škara, pinceta i noževa koji se koriste za abortuse. Uvodi se strogi zakon protiv pušenja a gazi se zakon o poštivanju čovjeka od začeća do smrti. S jedne strane čuvaju se pluća i krvotok a s druge strane ubija se cijeli čovjek i to na najbrutalniji način. Ne ubijaju se samo djeca. I starci odnosno bolesnici sve više postaju meta društva koje ih želi ukloniti jer nisu profitabilni. Uz to nitko ne spominje sve češću pojavu otpuštanja s posla teško oboljelih djelatnika jer su teret poduzećima. I za njih se izglasavaju zakoni da se mogu humano eutanazirati. Da ne govorimo o mirovinama ili socijalnim pomoćima koje nisu dovoljne ni za kruh i mlijeko a kamoli za lijekove ili život dostojan čovjeka. Koliko bi se toga moglo nabrojati što govori o nemilosrdnosti današnjeg društva. Slobodno se može reći da se društvo, ovdje se ponajprije misli na državne ustanove, malo ili nimalo, ali svakako premalo brine o ljudima koji imaju fizičke ili zdravstvene poteškoće, bračni našoj i sestrama u potrebi. Dakle svijet u kojemu živimo sve više i više postaje bez milosrđa. To u konačnici znači da se sve više i više udaljavamo od Boga, njegove slike i njegova zakona jer je upravo milosrđe temeljna dimenzija Boga. A čovjek je stvoren, barem mi kršćani tako učimo i vjerujemo, na sliku Božju. Opasno je danas govoriti o moralnim kršćanskim načelima, to potvrđuje i nedavni govor Svetoga Oca na putu u Afriku jer to nije u skladu demo(n)kracije, to se odmah proglasi atakom na čovjekovu slobodu. U tom slučaju govorimo o humanosti kao temeljnom odnosu između ljudi. Dakle kvalitete o kojima pričamo morale bi resiti svako društvo i svakoga čovjeka bez obzira da li pripada teističkom ili ateističkom svijetu. Opće je dakle pravilo: koliko smo humani, odnosno milosrdni, toliko smo ljudi. Prisjetimo se samo koliko se naglašava odnos prema životinjama.
Prije desetak godina Papa Ivan Pavao II., sada sluga Božji, uveo je blagdan milosrdnog Isusa koji se slavi upravo u Uskrsnom vremenu, točnije na Bijelu nedjelju. To je proizašlo iz srca koje je na poseban način slavilo i hvalilo milosrdnog Oca. Svi bismo trebali razvijati dar pobožnosti i moliti milosrdnog Boga da nam se srce ne okameni i da sačuvamo sliku milosrdnog Oca. Hvala Bogu da se ipak još uvijek pronalaze tragovi toga milosrđa. Dokazi su tomu karitativne ustanove zajedno sa svojim djelatnicima. Tu, dakako, ubrajamo i naše misionare i misionarke odnosno misijski pokret Crkve. Nema misionara niti misionarke koji ne nastoji slijediti primjer dobrog Samaritanca. Nažalost njih je sve manje i manje što isto tako potvrđuje gornji dio napisa. U krizi je služenje braći u potrebi. Naša sela u kojima su ostali uglavnom starci i starice možemo slobodno reći da su postala žitna polja kojima manjkaju trudbenici i za najmanje usluge. Na tim poljima Bog treba dlanove moje i tvoje, moga i tvoga srca ražaren plamen…

Dom milosrđa i molitve

Na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka ove godine, našao sam se u domu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Ljubuškom gdje je slavljena sveta misa u 10 sati. U domu je smještaj i svoj dom našlo 50 starijih osoba, korisnica, o kojima skrbe četiri sestre milosrdnice i 16 djelatnica među kojima 13 njegovateljica i bolničarka koje rade u tri smjene. Dobro bi bilo čuti barem pokoju priču o svijetu iz kojeg su te dobrohotne osobe došle i našle svoj mali raj u kojemu će napisati kraj svoje životne priče. No, radi diskrecije i poštivanja svake ljudske osobe to ćemo prepustiti nekom drugom vremenu. U svojoj homiliji, toga dana, propovjednik je govoreći o liku sv. Josipa, sve prisutne pozvao da poput Sveca čuvaju Isusa ponajprije u svomu srcu jer to je put da ga sačuvamo u svomu domu. Čuvati Isusa ponajprije u toplomu domu svoga srca znači kloniti se grijeha. Tako nam onda i sam dom postaje topliji i uljudniji. Uz to je pozvao sve sudionice da svojom molitvom budu i ostanu, poput sv. Josipa tihe radnice za širenje kraljevstva Božjega na zemlji. Dom u kojemu se nalazimo posvećen je sv. Josipu Radniku ali to je onaj isti Josip kojega hrvatski narod slavi kao svoga zaštitnika, napose vjernici Mostarsko-duvanjske biskupije.
Na kraju mise misnik je svima prisutnima darovao misijske krunice pozvavši korisnice Doma, kao i djelatnice, da molitvom budu tihe i marljive radnice u velikom Kristovu djelu širenja kraljevstva Božjega na zemlji te tako, poput svetog Josipa, postanu misionarke, radnice i skrbnice za posvećenje velike obitelji svete Crkve. Poziv je odmah prihvaćen i stavljen u djelo. Neposredno nakon misnog slavlja devedesetdvogodišnja starica započela je Vjerovanje i kapelicom je odzvanjala molitva krunice za potrebe mjesne i opće Crkve, napose za misionare i misije. Starice svaki novi dan započinju jutarnjom molitvom u kapelici. Tu se na podne navrate i pozdrave Gospu a poslije podne mole krunicu na različite nakane a redovito za svoje dobročinitelje, papu, biskupa, svećenike, redovnike i redovnice. Tako one svakodnevno doprinose za svoje osobno posvećenje, kao i za posvećenje svoga doma i cijeloga svijeta. Zaista svatko može i mora dati svoj dio u misijskom poslanju Crkve. I ne treba za to puno znanja i mudrosti, nego tek trunku volje i ljubavi. Valja se na kraju prisjetiti da je ovaj Dom dar dobročinitelja okupljenih oko humanitarne organizacije Sv. Josip Radnik LTD na čelu sa s. Muriel Geisler i gđom. Mary Walsh iza kojih stoji popriličan broj ljudi „srca od mesa“. Kao takav, ovaj Dom ostaje ne samo mjesto skrbi za osobe u potrebi nego i kao spomenik milosrđu odnosno znak koji poziva na ispit o humanosti. Sestre su ovom prigodom dale i prilog od 250 EU za akciju Izgradimo crkvu u Tanzaniji koja se provodi širom Bosne i Hercegovine. Neka im Bog uzvrati stostruko za taj primjer koji potvrđuje veliku istinu: siromah dobro znade potrebe siromaha. Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko, poručuje nam Isus.

Don Ivan Štironja