Iz dnevnika jednog misionara
57. nastavak
Poligam dobro pripremio katekumene
U Mpyana Bondo idem uvijek s nekim posebnim osjećajem i nedoumicom što da radim. Kršćanska zajednica tek je nedavno osnovana. Na jednoj strani ima nešto mladeži i djece koja su u pokretu „Kiro“. Pjevaju, vesele se, a neki od njih idu na pouku za krštenje. Uvijek nas lijepo prime i prirede večernji ples oko vatre. I odrasli su vrlo ljubazni. Uvijek se raduju našem posjetu i čine sve da bude veselo i lijepo. Ali i vjeroučitelj i starješina kršćana su „zaglibili“. Obojica su poligami. Izrodili su djecu s obje žene i sad ne znaju ni sami kako izići iz takvog stanja. Starješina kršćana još nije ni kršten! Eto, ima i toga. Zapravo, sad ne može ni biti kršten jer ima dvije žene. Vjeroučitelj se čak veoma potrudio da spremi za krštenje šestero odrasle djece i još troje za prvu pričest. Svi su izvrsno znali vjeronauk. Ali, eto, učio ih je poligam. Za sada među odraslima nemamo koga drugoga staviti za vjeroučitelja ili za starješinu zajednice. Moramo prihvatiti ovakvo stanje još nekoliko godina dok ovi mlađi ne mognu preuzeti vođenje zajednice.
Navečer, kad su se mladi povukli, ostali smo pričati s odraslima. Vjeroučiteljeva druga žena moli me da joj sutra dođem blagosloviti kuću. Netko ih plaši. Prije nekoliko dana, u jedan sat poslije pola noći, netko je mrmljao vani ispred kuće. Izišao vjeroučitelj i ugledao čovjeka prekrivena bijelom plahtom. Dok je on probudio susjede, strašilo je iščezlo u obližnjoj šumi. Naravno, to je „kibanda“ – zli duh. Svakakve priče pričaju pred djecom, a onda djeca u strahu ne mogu mirno spavati.
Mi smo zaspali uz „koncert“ nekih noćnih zrikavaca koji su u zidu u rupama našli ugodno prebivalište. Tu su i kokoši koje spavaju u istoj sobi s nama. Probudiše se kad upalismo lampe. „Misle“ jadne da se već svanulo. U ovim selima ljudi i kokoši spavaju u istim prostorijama, baš kao mali Isus u Betlehemu.
Ujutro se sve odvija puževom brzinom. Danas nemaju drugog posla nego otići na obližnji izvor, umiti se i srediti se. Ali to traje nekoliko sati. Vjeroučitelj je sinoć rekao: „Sutra točno u 9,00 sati počinjemo. Nećemo čekati nikoga.“ Ali to je potrajalo malo duže, kao da je strogo zabranjeno doći na vrijeme! Morali smo ih ipak pričekati. Bolje je da svi budu od početka sv. mise, nego biti točan i početi na vrijeme, ali bez polovice kršćana. Jednako je, počeli u 9,00 ili 10,00 sati. Nitko nije toliko opterećen vremenom kao mi. Njima je svejedno. Samo mi bijelci možemo „izgubiti“ vrijeme. Ovdje se vrijeme živi, a ne gubi!
Ovaj put crkvica im je malo ljepša. Umjesto „zida“ od palminih grana, sad je tu „pravi“ zid, od nepečene cigle. Jedino nisu do kraja pokrili kapelicu suhom travom. Ostalo još malo u sljemenu. Izgleda kao da je „grijeh“ završiti sve do kraja. Kako je kiša prijetila, našli su u selu neku ceradu i prebacili je preko krova kapelice. Ova crkvica služi radnim danom kao učionica. Bilo nam je ugodno, jer je bila dupkom puna. Sad imaju i mali pjevački zbor. Zbog krštenja danas je cijelo selo bilo radosno.
Obnovljena zajednica u Mondoie
Popodne nas put vodi u Mondoie. Nije daleko, svega sedam kilometara. Ovamo stižemo prvi put. Tu je velika farma goveda firme „GRELKA“. Nedavno je za upravitelja farme došao veterinar dr. Kapoya. On je katolik. I to stopostotni, kako ovdje običavaju reći za revnoga katolika. Kod njega se nastanila njegova majka i još dva brata. Njihovim dolaskom došla je u naselje i katolička zajednica. S još nekoliko kršćana počeli su zajedno moliti. Nekada davno tu je postojala katolička zajednica, ali se raspala kad je većina katolika bila premještena na druge farme. A ono malo njih što je ostalo ili su prestali moliti, ili su prešli u druge vjerske zajednice – sekte, jer ovdašnji čovjek je vrlo religiozan. Smatra da je bolje moliti u nekoj sekti nego nikako. Sad se i ti otpadnici vratili, a pridružili im se i još neki drugi. Obavijestili su me o toj svojoj novoj zajednici i zamolili me da ih posjetim. Pozvali su i pjevače iz susjednog sela Kabwe da uzveličaju slavlje. Pjevači su naravno došli pješice. Oko 20 km za mlade je prava igrarija. Znaju oni ponekad otići pješice u sela udaljena i preko 100 km. S njima je došao i njihov starješina kršćana, stari Izidor koji ovu novu zajednicu gleda kao svoju „filijalu“, jer se vrlo zauzeo da kršćani počnu i ovdje moliti.
Po kiši ulazimo u naselje. Svi su izišli da nas pozdrave makar se smočili. Nakon pozdrava otišli smo na jednu glavicu gdje u velikoj, modernoj, ali već zapuštenoj kući živi dr. Kapoya. Gospođa Julienne spremila je „kraljevsku“ večeru. Nema čega nema. Večernje i noćne sate provedosmo vani uz vatru, grijući se, jer je kiša cijeli dan padala i sad je prohladno. Pjevači su kroz to vrijeme pjevali i zagrijavali se živo plešući.
Osvanu nedjelja. Lijep dan. Nemaju kapelice pa mole u jednoj školskoj učionici. Ali danas je ovdje velika fešta jer se ponovno otvara zajednica. U učionici nema mjesta za sve. Zato su natkrili palminim granama veći prostor u školskom dvorištu. Posvuda su zapeli cvijeće. Tu su i razni natpisi kao: „Sretan Božić!“, Dobro došli!“, Sin Božji se rodio u Betlehemu“ i drugi. Iznijeli su sve školske klupe da svijet može posjedati. Danas drugi nemaju molitve. Svi iz naselja došli su k nama. Danas su svi „katolici“! Tu su i naši „povratnici“ koji ponovno mole u katoličkoj zajednici. Zato je danas nemoguće odrediti koliko stvarno ima katolika u ovom naselju Mondoie. Krstio sam dvije bebe. Jedan mali se zove Stojan. Za odrasle bit će vremena kasnije kad završe pouku. Popodne se vratih u Kimpangu. Animator Jean Marie je bolestan. Liječio se nekoliko dana kod bolničara u Kimpangi. Kako se stanje nije popravljalo, otišao je u bolnicu u Kaniamu. Liječnik ga je pregledao i ustanovio da ima kilu. Odmah je operiran. Neko vrijeme morat ću biti bez njega.
Božić u Kimpangi
U vrijeme došašća obišao sam sve zajednice do kojih je bilo moguće doći vozilom. Lijepi su to doživljaji susretati se s ljudima koji su uglavnom na počecima kršćanskog života. Kod njih je sve izmiješano, stari običaji kojih se drže kao pijan plota i kršćanska vjera koju su tek nedavno prihvatili, ali još nije pustila duboko korijenje. Oduševe se vrlo lako, ali kad treba primijeniti način života, bude im žao što ne mogu živjeti po starom. Na primjer, mnogi su zavoljeli Isusa, htjeli se krstiti, ali kad im kažem da kao kršćani ne mogu ostati s dvije-tri žene, odlaze žalosni kao onaj mladić iz Evanđelja koji nije mogao ostaviti veliko bogatstvo da bi slijedio Isusa. Među njima saznam mnogo toga kako je prije bilo, kako su živjeli prije nego što su došli bijelci. Jer u ovom zabačenim selima nije se mnogo toga promijenilo. Nemaju ni struje, ni televizije, ne telefona. Obrađuju zemlju kao prije 10 tisuća godina, to jest samo motikom, a najveći znak „napretka“ jest bicikl i poneki radio-magnetofon.
Red je da za Božić budem u Kimpangi, najvećem od svih 22 sela. Dvojicu zidara koje sam doveo iz grada Kamine uputio sam kući da u svojim obiteljima proslave Božić. Ostali radnici pomalo će raditi do Badnjeg dana. Najveći im je problem što mi se animator, glavni suradnik razbolio baš ovih dana. A imat ćemo sastanak starješina kršćanskih zajednica i vjeroučitelja iza Nove godine. Uoči Badnjeg dana zakazao sam ispovijed. Mladeži je mnogo, a i stara čeljad je tu. Srednje generacije je malo. Još nisu sredili brakove. Nisu se vjenčali u Crkvi. Nitko se ne vjenčava prije nego imaju barem nekoliko djece. Za njih brak bez djece nema smisla. Ako se desi da nemaju djece, onda će se „snaći“. Muž će potražiti drugu ženu, a ako je krivnja na njemu, opet će se nekako „snaći“, samo djece mora biti! Ispovijedao sam dva sata i deset minuta. Polako ovo postaje velika zajednica.
Osvanu Badnji dan. U našoj crkvi-kolibi vjeroučitelj i još nekoliko mladića prave štalicu, i to onu „pravu“, od dugih palminih grana i velikog lišća od banana. Nemamo figura. Vjeroučitelj traži barem malo veću sliku sv. obitelji ili neki božićni motiv da stavi u štalicu. Ali ni toga nemam. Zapališe usred štalice jednu svijeću. Lijepo se doimlje u polumračnoj crkvi. Ni u kući nemam štalice. Čak i da je imam, za nju nema mjesta u tijesnoj sobi, jer još nisam preselio u novu kuću koja je u izgradnji. Imam nekoliko kazeta hrvatskih božićnih pjesama, ali pokvario mi se magnetofon pa ih ne mogu slušati. Na radiju pokušavam pronaći Radio Zagreb. Slabo se čuje. U 18,30 sati zađe sunce. Cijela zelena dolina, okupana u današnjoj obilnoj kiši sada se kupa u tisuću boja zalazećeg Sunca. Veličanstven prizor! Brzo se spusti mrak, a ja odoh u selo, da bismo u staroj, slamnatoj crkvici slavili dolazak mladog Sunca s visine. Na nekoliko mjesta u crkvi zapalili su svijeće. Posvuda ima cvijeća: obješenog o niski krov, postavljenog na oltar i po cijeloj štalici. Kroz palmine grane iz štalice se probija svjetlo. Te palmine grane su prikladne za mnogovrsnu upotrebu. Od njih prave „crkve“ – kolibe, a kad imaju neke skupove, one su vrlo jednostavne za pravljenje hladovine. Često s njima prave „tuševe“. U kutu dvorište, negdje pozadi kuće, ograde mali prostor palminim granama, tek toliko da je čovjek skriven ljudskim pogledima dok se kupa. Eto, i nama su dobro poslužile za štalicu.
Večeras je zbor mnogobrojniji. Đaci su na odmoru pa su i nekadašnji članovi pristigli iz grada. Ovdje, daleko od raskoši i kričavog svjetla, s ovim siromašnim svijetom, Božić se doživljuje na istinski način.
Nakon sv. mise pristupi mi učitelj Nawej sav radostan. Žena mu u ovoj božićnoj noći rodila sina. Čestitajući mu velim: „Zvat će se Emanuel!“ Vratih se na svoj „ranč“ izvan sela. Sam u ovoj divnoj noći. Nemam niti narezaka niti kakva pića. Nema veze. Važno je da je radost tu. Radio Zagreb ne čujem gotovo nekako. Nađoh Deutsche Welle. Božićni je program. Pjevaju „Stille Nacht“, pjesmu poznatu po svemu svijetu. Stvarno je ovdje noć tiha. Čuju se tek razni zrikavci. Na nebu nema ni oblačka. Samo tisuće zvijezda trepere. Eto, to je Božić jednog misionara u Africi.
Probudih se dosta rano, još za mraka iako ćemo sv. misu slaviti tek oko devet sati. Velim: „oko 9,00 sati“, jer ovdje misa počinje kad dođe svećenik i kad se skupi svijet. Svećenik je uglavnom uvijek na vrijeme tu, ali svijetu se ne žuri. Čemu žuriti i na Božić? Upalih svijeću jer je Božić, a i da vidim popiti kavu, jer mi je noćni čuvar već prokuhao vodu. Iako sam slab pjevač, božićne pjesme same od sebe dolaze mi na usne. Cijeli dan nitko mi nije došao, osim jednog pijanca. Obećao mi ispilati dasaka pa slagao i došao baš danas na Božić i to u pijanom stanju da raspravljamo o daskama. (Nastavlja se)
Fra Stojan Zrno, misionar
Tiskaj 