Kongo, 11.04.2009

Iz dnevnika jednog misionara

56. nastavak

Savjet kako služiti pravome Bogu

Bojao sam se ovog putovanja kroz šumu gdje su se grane splele. Zadnji put jedna grana mi je razbila prednje staklo. Ali, gle, iznenađenja. Sve je lijepo rasječeno. Put čist da bi i kamion prošao da se ne očeša o drveće. U Masombu mi rekoše da su se igrači seoske momčadi dogovorili s direktorom farmi „Pastorale“ da će očistiti put i sasjeći drva, a on će im dati kravu. Oni će onda prodati kravu i kupiti športsku opremu. Prije ulaza u selo mladež pokreta „Kiro“ dočeka nas s mnogo buke, pjesme i plesa. Tek što se okupasmo, jedan starac izrazi želju da razgovara sa mnom nasamo u kući. Ozbiljno je, dakle, jer u kući se samo jede i razgovara o vrlo povjerljivim stvarima. Sve ostalo odvija se vani, u hladovini, u sjeni visokih palmi. Starac je nekad bio šef sela. A šefovi se uvijek trebaju dobro čuvati od svakoga zla. Zato traže kod vrača čarolije. I naš starac uzeo tada čarolije koje će ga čuvati od zlih ljudi. Vrač mu je rekao da ga te čarolije mogu učiniti „nevidljivim“, tako da ga zli ljudi uopće ne mogu primijetiti. Osim toga čuvat će ga od svake smrti, naravno, osim one koju Bog pošalje, tj. kad čovjek doživi duboku starost. Sad ovaj starac odlučio postati katolik. Već moli u našoj zajednici i želi služiti pravome Bogu, jer su čarolije, kako kaže, „bya bitupu“ - ni za što, ništarija. Dao sam mu savjet kako će služiti pravome Bogu, slijedeći najprije vjeronauk i on i žena. A ujutro neka donese čarolije, pa ću ih ja ponijeti sa sobom i „neutralizirati“. I kršćani se boje čarolija pa ih ne smiju baciti oni sami, nego ih predaju svećeniku, a svećenik ima veću moć nego one i može ih „obeskrijepiti“.

Zajednica dobro napreduje

Osvanu lijepo jutro. Zajednica dobro napreduje. Već imaju „Kiro“ – pokret madeži. Imaju i pjevački zbor, a ispovijeda ih se dvadeset i petero, dok ih je na početku bilo samo dvoje. Poslije sv. mise išli smo tri kilometra do obližnje rijeke gdje vade šljunak. Izvadili su ga oko 12 m3. Skupili su i oko 50 m3 kamenja za novu kapelicu, a pijeska imaju posvuda po selu. Tako bismo uskoro mogli početi zidati novu kapelicu.
Pred sam polazak onaj sinoćnji starac donese neku drvenu kutiju u kojoj su čarolije. Čuvao ih je u kući punih dvanaest godina, jer se bojao baciti ih. Sav je sretan što ih se oslobodio. Ne smijem baciti kutiju tu blizu sela, gdje je mogu naći ljudi, pa će ih obuzeti strah, a neugodne priče prepričavale bi se po selu, nego kad se odmaknemo daleko, bacit ću je u duboku šumu.

U kapelici od palminih grana

Dođosmo u Tshibambu. Svijet istovara pijesak s kamiona. Pravit ćemo „pravu“ kapelicu, zidanu cementom i pokrit ćemo je limom. Trebali bi danas još raditi, ali rekoh vozaču da sad prekine, a i sutra ne mogu raditi zbog našega posjeta, jer će kršćani biti na molitvi. Da ne bi uzalud gubili vrijeme, poslah ih kamionom u susjedno selo Masombo, da ovih dana tamo vrše prijevoz, a kad završe sav posao u Masombu, na povratku mogu dovršiti i ovdje. Već su prevezli 12 kamiona kamenja.
Kiša nas je pometala pa smo cijeli večer prosjedili u kući starješine kršćana. Tu se nabilo petnaestak pjevača koji su probali pjesme za sutra, a njihov večernji program vani uz vatru propao je. Pjevali su mnoge biblijske tekstove, a mi smo ih ponekad prekidali da bismo im objasnili smisao pojedinog teksta. Jer često pjevaju i ponavljaju kao papige pojedine biblijske tekstove, a ne shvaćaju što pjevaju. Kiša je nastavila padati gotovo cijelu noć. Znači, ujutro moramo dugo čekati, jer kad noću pada kiša, jutra su svježa, pa se svijet sporo izvlači iz kuća. Kapelica im je vrlo jadna, gotovo da jadnija ne može biti. Napravljena je od palminih grana, a i one su se već dobro osušile i istrunule. Ovo im je privremeno rješenje. Stara im se srušila, a već smo počeli dogoniti kamenje i pijesak za novu „pravu, pa su sad napravili najjednostavniju, od palminih grana. Ne valja uzalud trošiti energiju!
Ispovijed je počela u 10,00 sati, a izišli smo iz kapelice u 14,00 sati. Bila su dva bolesnika u selu kojima sam na kraju svete mise nosio svetu pričest. Tako sam obučen u misno ruho prošao između kuća kroz cijelo selo. Neki pozivaju starješinu kršćana koji ide ispred mene, da me i kod njih svrati da molim u njihovoj kući. Zapravo, najprije su tražili lijekova, a kad im je starješina kršćana rekao da ih ovaj put nisam ponio sa sobom, onda su tražili barem molitvu, iako ne mole u našoj zajednici nego u jednoj sekti. Za mnoge ovdašnje ljude molitva je nadomjestak za lijekove. Smatraju molitvu kao neku čarobnu riječ. Čim je izgovoriš, Bog je „mora“ uslišati. Dakle, treba samo znati i imati „moć“ izgovoriti tu čarobnu riječ i želja se odmah ispunja. Zbog takve lakovjernosti u mnogim sektama varaju svijet obećavajući čudesno ozdravljenje pa tako mnogi i ne idu u bolnicu ili ambulantu. Što bi se mučili i išli u udaljena sela tražiti pomoć i uzalud gubiti novac plaćajući bolničara ili liječnika kad imaju „pravog“ iscjelitelja pri ruci. Ali se događa da plate u naravi tim „moliteljima-iscjeliteljima“ daleko više nego što bi platili liječniku. Jer ti „Božji ljudi“ dok mole, potiču bolesnika: „Zahvali Bogu, donesi kokoš! Zahvali Bogu, donesi kozu!...“ Kao da Bog jede koze i kokoši! Nažalost, i mnogi katolici koji nisu dovoljno poučeni u vjeri nasjedaju i u nevolji idu tim prevarantima. Eto, ona obitelj i mene je strpala među iscjelitelje. Budući da sam bijelac, smatraju da sam tim još veći čudotvorac.

Krumpiri na dar

Do Kaimpulu ima samo nekoliko minuta vožnje. Dakle, nema žurbe. Jedan stari kršćanin donese mi na dar 4-5 kg lijepih krumpira. Veli da ih je on sam sadio. Krumpiri su rijetkost u ovim krajevima. Dok je na obližnjoj farmi goveda u naselju Mondoie bilo bijelaca, ljudi su sadili krumpire i prodavali ih njima. Ali bijelci su već davno nestali s ovog područja, pa su ljudi napustili uzgajanje krumpira jer ih nemaju kome prodati. A za ovdašnje stanovništvo krumpiri nisu neka posebna hrana. Ako nema manjokove ili kukuruzne pure, onda smatraju da uopće nisu jeli. Jedino je stari Inocent ostao uporan. Iako ima već 82 godine i sad ide u polje i sadi krumpire i to dva puta godišnje. Doduše, smanjio je površinu krumpirišta zbog starosti, ali i zbog nemogućnosti da ih proda. Kaže da ih ima još oko 100 kg. Velim mu da ću ih sve kupiti jer ih u gradu Kamini misionari i misionarke stalno traže. Sav sretan zbog „otvaranja tržišta“ veli da će ih ove godine posaditi mnogo više.
Za nekoliko minuta vožnje eto nas u susjednom selu Kaimpulu. Večer je svježa. Mladi su donijeli mnogo suhih drva. Vatri su se primakla posebno djeca. Iako se plamen visoko diže, neka su se gotovo „uvukla“ u vatru. Nitko od njih nema ništa na sebi osim poderane košulje. Naravno, da mi dodijavaju tražeći bombona. Jedan mlađi čovjek sve nas nasmijava. Hoće da ga povedem u Europu. „Zašto?“, pitam ga. Veli: „Dodijala mi ovdje bijeda. Hoću živjeti dobro. „Pitam ga koliko je posijao kukuruza i posadio manjoka. Nije se imao čime pohvaliti. Poznam ga odavno i znam da mu motika nije draga. Ne voli raditi. A ovdje u Kongu čovjek može obrađivati zemlje koliko hoće. „Velim mu: „I u Europi ljenčine umiru od gladi. Ako želiš ljepše živjeti, moraš više raditi“. Ostali mu se smiju jer ne može shvatiti da ni u Europi novac ne pada s neba. Opće je poimanje u Africi da u Europi nema nitko siromašan, da svatko ima novaca koliko hoće.
Kad su se pjevači razišli u 22,00 sata, nas sedmoro-osmoro ostade u priči do iza pola noći. Prikladno je to vrijeme za pouku o vjeri i moralu. Redaju se pitanja vjere, braka, bračne vjernosti, poligamije, običaja koje su ostavili stari, kako sve to uskladiti s našom vjerom, s vjerom koju neki prihvatiše tek nedavno, a neki su još na putu prema njoj. Zatim pitanje molitve. Zašto moliti i kako ispravno moliti? Nezaobilazno je i pitanje takozvanog „proroka“ kojih ima posvuda i molitelja „iscjelitelja“. Zapravo, radi se o tome kako sačuvati život do duboke starosti. Kako se oduprijeti onima koji uništavaju život? Jer život ne uništavaju sitna bića kao bakterije, virusi i svi drugi mikro organizmi, nego zli ljudi ili zli duhovi. Po njihovu poimanju, od tih čovjekovih neprijatelja može se obraniti jedino pomoću „manga“ – čarolija koje „čuvaju“ od svakog zla, a koje se nabavljaju kod vrača, ili pomoću „milombelo ya bana ba Leza“ – molitve djece Božje, to jest takozvanih iscjelitelja. Tumačim im smisao kršćanske molitve i obične stvari iz biologije, zatim učinak lijekova, ali unaprijed znam da će i pored svega što im pričam i tumačim neki od njih, čim ih zaboli, ili zaboli ženu ili dijete, otići potražiti pomoć bili kod vrača bilo kod nekog „molitelja-iscjelitelja“, jer tko će platiti lijekove, a i nema ih na dohvatu ruke, a ono što plati u naravi, ne broji se... (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar