Ostvaruje se moj san
Pomozimo siromašnim i bolesnim majkama!
Iza zida
Dok sam bio upravitelj Doma siročadi u Gatengi - u siromašnoj četvrti glavnog grada Kigali - najveći problem bila su mi djeca “iza zida“. To su ona djeca, koja nisu imali sreće ući u naš dom. Oni bi htjeli učiti, kao i naša djeca u domu. Oni bi htjeli igrati. Oni bi htjeli jesti, barem jedanput na dan – ali svaki dan, ne na preskok...
Bilo mi je užasno, zatvoriti vrata doma – da ne mogu ući – jer ih je bilo previše. Skakali su i preskakali naš visoki zid – penjući se jedan na drugoga – posebno u vrijeme kad su naša djeca jela. Bili su sretni, kad su uspjeli preskočiti i naći nešto u tanjurima ili zdjelama za „počistiti“. To me je strašno mučilo. Sa subraćom u domu, tražili smo rješenje: kod nas u domu nema mjesta za sve. Posebno za melene, i za djevojčice...
Prijateljice siromaha
Dobrotom dobre djece i dobrih ljudi u našoj Domovini, uspjeli smo nabaviti uz naš dom, jednu kuću za časne sestre Prijateljice siromaha. Njima sam povjerio brigu, da se brinu za tu gladnu djecu – da bi mogli i oni štogod pojesti, kako bi i oni mogli ići u školu. Sestre nemaju veliku kuću da ih prime kod njih. Nemaju ni velikih lonaca da bi im kuhale. Nemaju ni školu... Ali „ljubav je dosjetljiva – sve može“!
Kako može, to vam, dragi prijatelji, želim reći. Sestara Ruanđanki ima puno. Nemaju drugih briga, nego nešto skuhati za se i brinuti se za druge. One traže te sirotane u njihovim kućicama. Tako saznaju gdje i kako žive...
Većinom su to djeca koja imaju samo majku – otac je umro, u zatvoru je, ili je našao drugu ženu, nestao... Majka je bolesna – najčešće od opake bolesti Side - bez posla, iznajmljuje kakav „sobičak“. Ona traži kao nadničarka kakav posao – često ne nađe posla... Djeca su na ulici, ne mogu u školu, jer nemaju ni novaca da plate školarinu, niti uniforme, niti školskog pribora. Čekaju mamu, ako što donese da pojedu. Majka nekad ne dođe ni po noći... – oni ostaju gladni i traže bilo gdje, bilo što... Ima i djece, koji nemaju ni oca ni majke, sa starijom sestrom ili bratom – u sličnoj situaciji, i još gore... Iznajmljen kutak u kome žive, to je prava bijeda. Niti kreveta, niti ikakva namještaja – spavaju na podu, u dronjcima, bez pravog pokrivača.
Traže se rješenja
Moje sestre, prijateljice siromaha, traže ih, posjećuju. Razgovaraju s njima, snimaju situaciju djece.
Traže rješenje: najprije da mogu preživjeti. Mama mora doći kod njih. S njom ugovaraju sudbinu djece. Najprije, moraju napustiti ulicu i ići u školu. Pomoći će im, ali pod uvjetom da idu u školu. Nabavit će im uniformu, platit će školarinu, dat će im bilježnice i olovke – ali, moraju učiti. Od darova što sam dobio iz akcije „Spasimo siročad u Ruandi“ dajem sestrama novac za sve to. Kad nestane, donesu mi izvještaj što su sve učinile i kako su potrošile novac, pa im ponovno dadem.
Tako za djecu. Ali, majke moraju nešto raditi i zaraditi. Sestre nemaju polja, nemaju mogućnosti da ih zaposle... Tako su došle na ideju, da rade nešto same, kako bi mogle što zaraditi. Našle su jednu ženu – socijalnu radnicu - koju plaćamo, da poučava te majke. Moraju naučiti vezati, šivati, praviti košarice, šešire, torbice, narukvice, ogrlice...
Projekt za majke
Tako je nastala jedna grupa „Projekt “TUZAMURANE“. To bismo mogli prevesti na hrvatski „USTANIMO ili DIGNIMO SE“. Ova grupa okuplja pedesetak bolesnih žena. Skoro svaka od njih ima dvoje-troje - do šestero djece... Žive u strašnim i neljudskim uvjetima. Dva dana u tjednu uče u jednoj iznajmljenoj kući, pletu, šivaju i rade, pod vodstvom sestara. U ostale dane, traže kakav posao ili rade ručne radove – koje ja otkupljujem. Krasni su to ručni radovi, samo nažalost nemam ih kome prodati! Ali, žene i njihova djeca, nastavljaju životnu borbu – žive i jedu, jer su zaradile svojim rukama. Uz to, što su dostojanstveno zaradile, sestre im pomažu u drugim potrebama: platiti stanarinu ili popraviti kućicu, kupiti kakav teren... Pomoć daju u hrani, novcu, u robi, u kupnji zemljišta i gradnji kućica... Za sve to, majke i njihova djeca zahvaljuju sestrama i meni... Ja zahvaljujem svim znanim i neznanim dobročiniteljima. Molimo se za vas, neka dobri Isus nagradi vašu ljubav za ove naše siromahe – koji su daleko od vas, ali ljubav Kristova nas učini bliskima.
Dragi prijatelji i dobročinitelji, čini mi se, da se moj san ostvaruje – polako i malo u izmijenjenom obliku. Bogu hvala i slava! – i vama. Evo nas blizu Uskrsa. Ustanimo! Pomozimo siromašnim i bolesnim majkama da se mogu pridići te podići svoju djecu! Hajdemo zajedno naprijed u Kristovoj ljubavi!
SRETAN VAM USKRS želi prosjak Božji,
don Danko Litrić, misionar
Tiskaj 