RADOSNA VIJEST - br. 31
Kongo, 30.03.2009

Iz dnevnika jednog misionara

55. nastavak

Na farmama goveda

Zašli smo u vrijeme došašća. Trebam obići kršćane, ali u ovo vrijeme kad kiše stalno padaju moguće je doći s vozilom samo u neke zajednice. Druge moraju čekati do svibnja kad se trava spali i kad se osuše putovi. Put nas vodi prema sjeveru. Vozim tri sata do naselja Tshongwe, a do tamo ima 60 km. Cesta je „izvrsna“. Barem tako mi kažemo kad nema opasnosti da se čovjek zaglibi. A koliko je „izvrsna“, govori činjenica da vozim oko 20 km na sat. Čim stigosmo, dadoše nam vruće vode da se okupamo, jer je sveže. Tek što se oprasmo udari kiša. Uđosmo u kuću starješine kršćana. Vjeroučitelj nije tu. Otišao u savanu za kravama, jer mu je to posao. A krave ne mare za naš program. One hoće pâsti svaki dan. Ovo naselje pripada farmama goveda „Pastorale“ kao i Mushindji. Ljudi su slobodni samo subotom popodne i nedjeljom pa i mi svoj posjet moramo prilagoditi njima. A oni koji su zaposleni kao čuvari goveda u savani, rade stalno dva tjedna, a onda jedan tjedan imaju odmor.
Ugodno je pričati u kući dok vani pada kiša. Čekamo one koji će doći iz daleka. Neki će pješačiti 2-3 sata da bi danas popodne sudjelovali u sv. misi. U zajednici se osjeća pomak. Kad sam ih posjetio prvi put, našao sam samo dvoje koji se ispovijedaju. Danas ih već ima 15, a ima ih još nekoliko koji nisu mogli doći jer danas rade do kasno navečer. Poslije sv. mise pozvani smo na večeru kod šefa ove farme. Došao je nedavno. Katolik je. Posebno mu je revna žena. Žele što prije sklopiti kršćanski brak. Pita me kad mislim ponovno doći. Velim: „Koncem ožujka, pred Uskrs“. On reče da bi željeli sklopiti brak u veljači. Obećah da ću doći kad god zažele, jer njihova je cesta prohodna cijelu godinu.
Kao i obično, noćili smo u njihovoj kući za goste. Ipak je ovdje ljepše kod običnih ljudi u naselju gdje kuće nisu okrečene više od 60 godina, to jest otkad su napravljene. Kuće pripadaju farmi, pa što bi čovjek ulagao u tuđe. Međutim, ni u ovoj najljepšoj kući nije sve kako treba. Ni na jednim vratima nema ispravne brave. Zahod se ne smije posve zatvoriti. Ako se zatvori, kasnije se ne može otvoriti nego iznutra! Ni u njemu kao ni u kupaonici nema vode. Vanjska vrata ne daju se zaključati. Stavljamo jednu bačvu da ih zatvorimo kako nam noću ne bi koze ušle u sobu.
Osvanu nedjelja, 8. prosinca. Sa sobom uvijek nosim nes-kave. Zatražismo da nam donesu vrele vode da prije posla popijemo kavu kako bismo otjerali san s očiju. Ali jutros nas šef farmi zove k sebi na doručak. Ima čak i kruščića. Donijeli su ih za nas iz sela Kishinde, udaljenog 35 km! Sve su učinili da nam bude lijepo kod njih.
Poslije doručka idemo u susjedno naselja Mushindji. Do tamo ima 8 km. Pred vjeroučiteljevom kućom čekamo da se svijet skupi. Neki stanuju vrlo daleko, dvanaest kilometara, jer svako krdo goveda ima svoje područje. Mnoga djeca su u gradu Kamini u školi. Ovdje imaju samo dva razreda škole, a ostala četiri završavaju u naselju Tshongwe. Tako mala djeca koja nemaju još ni 10 godina, prepješače svaki dan 16 km do škole i nazad. Djecu šalju u srednju školu negdje daleko, a najčešće u grad Kaminu. U crkvenom zboru pjevačice su curice iz osnovne škole, a nekoliko momaka svira. Za vrijeme školskih praznika pjevanje je mnogo bolje jer srednjoškolci i studenti dođu iz Kamine svojim roditeljima na odmor.
I ovdje se osjeća pomak naprijed. Ispovijeda ih se dvadesetak, a prije dvije i pol godine, kad sam ih prvi put posjetio, za ispovijed su bili samo starješina kršćanske zajednice i njegova žena. Tu sretoh i jednog redovnika, jozefita. Ovdje je na stažu. Završava veterinarski fakultet. Naime, u dalekoj pokrajini Bandundu ovi redovnici imaju veliku farmu goveda, 15-tak tisuća grla, pa su jednog člana poslali da završi veterinu kako bi onda mogao voditi farmu. Eto, dečko je pri kraju i ovdje ga primili na staž.
Popodne odlazimo u Kabwe. Tamo ćemo noćiti, a sutra ujutro bit će ispovijed i sv. misa. To je zajednica u kojoj gotovo sve ide kako treba. Gradit ćemo novu, pravu kapelicu. Seoska nogometna momčad radila je na utovaru pijeska, pa smo razgovarali i o „plaći“. U Belgiji sam im nabavio nogometnu opremu – loptu i dresove. Te stvari su nedavno stigle, a nogometaši će raditi i sljedeće sušno dobra, to jest od lipnja do rujna.

Krstio sam malog Stojana

Starješina kršćanske zajednice je vrlo radin čovjek. Zove se Izidor. Obrađuje zemlju na petnaestak kilometara, prema naselju Mondoie. Tamo se nalazi farma goveda koja pripada firmi „Grelka“. Ta firma je smještena uglavnom na području fra Antine misije, ali jedan dio se nalazi u Mondoie, oko 1.800 grla. Ljudi uzgajaju kukuruz u bivšim torovima. Tako je i naš starješina kršćana iz Kabwe odlučio zasijati kukuruz tamo gdje je zemlja plodna. U Mondoie je nekad postojala katolička zajednica, ali premještanjem osoblja u firmi, ostali su u ovom naselju samo pripadnici drugih vjerskih zajednica, a naši su otišli na druge farme. Nedavno je u Mondoie došao novi upravitelj farme. Izidor je poslije rada u polju zalazio u naselje. Hoće ponovno uspostaviti katoličku zajednicu. Zato me moli da mu dam dopuštenje da poučava one koji će moliti u Katoličkoj crkvi. Kaže da je razgovarao s nekima koji su molili u nekim sektama, a sada žele biti katolici. Zanosno govori o toj zajednici i želi dati sve od sebe da i u Mondoie bude Katolička crkva. Šalimo se na njegov račun govoreći: „Sada Izidor ima i svoju podružnicu“. Oh, kad bi u Crkvi bilo više takvih ljudi, zagrijanih za Božju stvar! U Kabweu sam krstio jednog momka i dva blizanca. Jedan od njih se zove Stojan. Na povratku u Kimpangu otac ovih blizanaca slijedio me na biciklu 16 km da bi mi donio dar. Pred misijom mi reče: „Imenjak ti je poslao manjoka, kukuruza i kokoš.“ Nije mi htio to predati u selu, nego se potrudio i sam dovezao dar u misiju. Majka s dvoje djece došla je s nama u Kimpangu. Jadna mama s dvoje djece! Živa muka s njima. U Europi stave djecu u kolica, a kolica u vozilo i nema problema. A ovdje majka mora oboje nositi svuda sa sobom, jedno na leđima, drugo na grudima i uvijek jedno plače! U Kimpangi ostadoh jedan dan da se odmorim, a onda na posljednje predbožićno putovanje. Ostalo je još pet sela.

Krenuli smo u selo Masobo

Najprije ćemo u najudaljenije selo Masombo. Usput se nakratko zaustavljamo i u ostalim selima da pozdravimo svijet. U Kaimpulu i Tshibambi razgledam radove. Pravit ćemo velike, lijepe kapelice. Sad izvode pripravne radove. Poslao sam im kamion za prijevoz kamenja i pijeska. Radili su dobro. I kamenja i pijeska ima mnogo. Ovih dana kamion radi u Tshibambi. Susreli smo ga na nekoliko kilometara od sela. Natovario pun kamion kamenja, a i momaka je mnogo – barem dvadesetak. Velika je „fora“ voziti se na kamionu. Ta ne dolazi kamion svake godine u selo. Zato i nije teško naći one koji će utovarati kamenje i pijesak. Svrnuh terensko vozilo u visoku travu jer put je upravo toliko širok, ili bolje reći toliko uzak, da kamion jedva može proći s mukom. Momci koji su na kamionu moraju dobro paziti da im grane ne iskopaju oči. Galame odozgor i traže svašta: cigareta, bombona, lijekova, a neki dovikuju: „Hoćemo nogometnu loptu!“ Ostadoh s vozačem u kraćem razgovoru. Dade mi izvještaj o radu. Dosad su preveli 11 kamiona kamenja. Ostao im još samo jedan, a onda će prevoziti pijesak. (Nastavlja se)


Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji