Kongo, 26.02.2009

Iz dnevnika jednog misionara

54. nastavak

Nismo od šećera da se rastopimo

U podne se spremamo poći dalje u Sumba-Lwayu. Do tamo se ide pješice 8 km. Dva mlada čovjeka došli su s biciklima da nam povezu stvari. Poče padati kiša. Svijet se strka u kuću. Čekamo da stane, ali ne prolazi tako brzo. Nema veze. Do Sumba-Lwaya treba sat i pol. Možemo stići do večeri. Donesoše nam „mezu“ – palmino vino da njime zalijemo termite. Odoh otpočinuti u susjednu sobu, jer se razgovor o zajednici iscrpio. Sada se uglavnom raspravlja o termitima, koliko ih je tko ulovio i koliko će još izlaziti. Kiša još rominja kad se probudih u 14,30 sati. Velim: „Idemo! Nismo od šećera da ćemo se rastopiti.“ Na rijeci Lwayu pravimo prave „ceremonije prijelaza“, kako kaže vjeroučitelj William. Obala je strma. Biciklisti se muče noseći na ramenima i bicikl i mnogo stvari.

Jedan kilometar prije ulaska u selo sav je svijet izišao pred nas. Pjevaju i mašu palminim granama i cvijećem za dobrodošlicu. Drago mi je ovo selo. Maleno je i gotovo svi mole u našoj zajednici, premda svi nisu kršteni. Večer je ugodna uz vatru. Poslije kiše je svježe, pa se svatko želi što više približiti vatri.

Ujutro slavimo sv. misu u novoj kapelici. Ona od palminih grana „prohujala s vihorom“. Olujni vjetar je srušio. Našli su privremeno rješenje: pretvorili su jednu kuću u kapelicu. Čovjek odselio i ostavio kuću praznu. Izbili joj unutarnje zidove i eto „crkve“! U sušno doba pravit će novu kapelicu, a ovu će opet pretvoriti u kuću za goste, da imamo gdje prenoćiti kad ih posjetimo.

Zadnje selo je Kabombwe. Tih 11 km ići ćemo pješice jer je vozilo ostalo u Ngombeu. Danas nema kiše, ali zato sunce prži. Kao i jučer, dva mlada čovjeka povest će nam stvari na biciklima, a vjeroučitelj William i ja ćemo polako kroz savanu. Lijep je to kraj, posebno u ovo doba godine kad sve buja. Na pola puta protječe jedna rijeka. U sušno doba je mala, ali podivlja kad navale kiše. Bili su posjekli dosta velika i debela stabla i poredali ih da služe kao most, ali ih nedavno bujica ispremještala, pa smo prelazili penjući se gore i silazeći dolje, s drveta na drvo. Više smo sličili na majmune nego na ljude. Posebno je opasno bilo nositi bicikl na ramenu, držeći nekako ravnotežu prebacujući se preko tih ispremještanih drva. Stigosmo do Kabombwe za malo više od dva sata. Mnogo, vrlo mnogo djece istrčalo je iz sela da nas pozdrave. Među njima ima još nekoliko odraslih koji mole u našoj zajednici.

Ne da se sirotinji sitno samljeti

Kršćani su bili napravili kapelicu od palminih grana, pa onda počeli zidati ciglom, ali pala obilna kiša i zidovi se srušili, pa su opet privremeno napravili malu kapelicu od palminih grana do sljedećeg sušnog doba. Tako je to s građevinskim radovima u Kongu. Uvijek svijet „uz malo“ zakasni. Dođe kiša i pokvari sve što su radili. „Ne da se sirotinji sitno samljeti“. Jedini je problem u svim selima što se 3-4 mjeseca „dogovaraju“ kako će raditi, a onda kasno započnu i kiša ih „prevari“. Dok je navečer mladež svirala, pjevala i plesala, kiša je pomalo rominjala pa smo mi u kući dugo razgovarali sa starješinom kršćana i vjeroučiteljem, jer u ovakvim malim zajednicama mnogo toga ne ide kako bi trebalo.

Škola ne radi jer nema krede

Ove godine škola ne radi. Razlog je, kažu, nemaju krede! Učitelji nemaju čime pisati na ploči. Jad i čemer! Napustismo selo odmah poslije sv. mise i objeda, jer se sprema kiša. Nismo daleko odmakli, kad poče padati. Pratila nas gotovo cijelo vrijeme. Kakva muka oko 18 km, sve do sela Ngombe! Najgore je što su se mokre hlače prilijepile uz tijelo pa i to otežava normalno kretanje, a pod nogama blato koje je klizavo kao led. Na prijelazu preko rijeke Lwayu ne moramo sada izuvati obuću niti svlačiti odjeću jer i onako je sve mokro. Na prolazu kroz selo Sumba-Lwayu zaustavismo se nakratko da malo odmorimo i uzmemo daha. Donesoše nam palmina vina da se zagrijemo. Kakva radost kad ponovno ugledah vozilo! Žene postaviše u kupaonicu iza kuće veliki lavor tople vode da se okupam. Osjetih se kao preporođen. Kod starješine kršćana nisu bili spremili suhi drva da nalože vatru, a vani je vrlo svježe poslije kiše. Zato se nas petnaestak stisnulo u kući gdje ću spavati na uobičajeni večernji razgovor. Bilo je vrlo živo. Stotine pitanja, a javiše mi kako imaju novog ravnatelja škole. Htio bi večeras upoznati sav katolički nauk i riješiti sve životne probleme! Ujutro rano, odmah poslije kave napustismo Ngombe i na povratku se zaustavismo u svakom selu. Rupe, voda, neravna cesta, vožnja od gotovo 8 sati do Kimpange natjera me da već u 20 sati legnem napokon u svoj krevet. Kako je lijep osjećaj otpočinuti u svojoj kući! Kako svaki put poslije ovakvih pohoda zahvalim Bogu za obični drveni krevet u misiji.

„Veliki čudotvorac“

Ovdje u Africi mnogi vole moliti s mnogo pjesme, ali i s mnogo buke. Traže posebno od Boga da ih izliječi od raznih bolesti i misle kako će ih Bog prije uslišiti ako je molitva „žešća“, to jest ako mnogo galame i zanosno mole. Što je čovjek brbljaviji, molitva je bolja! Zato ima veliki broj pastora i molitelja koji iskorištavaju ljudsku nevolju u svoje osobne svrhe. Lakše je moliti nego obrađivati zemlju, jer molitva je vrlo teška. Ma, ne smeta motika, nego držalica! Došao tako u Kimpangu jedan „karizmatik“ pentekostalac. Ime mu Simplice. Sam sebe proglasio velikim bogomoljcem i čudotvorcem. Zato se oko njega okupilo mnogo svijeta. Ne samo pentekostalaca, nego i drugih koji imaju razne potrebe. A takvih je mnogo, jer gdje je siromaštvo i bijeda, tu uvijek ima potreba. Simplice moli i jede kokoši! Dok moli nad bolesnikom, potiče i njega i njegove da zahvale Gospodinu i da donesu kokoš. Valjda njegov Bog jede kokoši! A naravno, treba „slugu Božjega“ obdariti i novcem. A on je nadaren brbljanjem. Uvjeri ljude u svoje „nadnaravne moći“. I premda ne ide sve kako „prorok“ kaže, opet ga slijede. Nedavno gledam prema brdu odakle dovozimo kamenje za gradnju. Neki se svijet okupio. Pitam radnike što je to. Kažu mi da to Simlice moli sa svojim sljedbenicima. Idu u ona brda i na rijeke i mole u prirodi. A naravno, posebno mole za ozdravljenje u kući u kojoj se smjestio Simplice.

Iz jednog sela udaljenog 44 km od Kimpange, sin starješine katoličke zajednice obolio od meningitisa ili od celebralne malarije. Takvi su barem simptomi. Trza se, bunca, a to je očiti „znak“ da je na djelu „nečistivi“. Tako misli gotovo sav svijet. Đavla treba otjerati i zdravlje je tu. A tko ga može otjerati? Naravno, „Božji ljudi“, koji će moliti nad njim. Pošli su s njim na biciklu u bolnicu u grad Kaniamu. Prenoćit će u Kimpangi i sutradan nastaviti put. Kako je sin molio u pentekostalnoj zajednici, smjestili ga kod pastora, gdje je odsjeo i Simplice. Otac došao k meni i moli me da ga novčano pomognem kako bi mogao liječiti sina u bolnici. Isti dan sam otišao u pohod selima, a na povratku mi rekoše: „Onaj mladi čovjek je umro“. Simplice uvjerio oca da ga može izliječiti molitvom i da se ne trebaju mučiti i voziti ga u bolnicu. „Prorok“ je molio i molio i nakon 2-3 dana mladi je čovjek umro.

U Kimandi, velikom selu, udaljenom od Kimpange 30 km, ima vrlo dobar adventistički dispanzer. Jedno dijete oboljelo u Kimandi i umjesto da ga liječe u dispanzeru, tu na kućnom pragu, roditelji ga odnijeli pješice u Kimpangu jer su čuli za „proroka“ u Kimpangi. Simplice nad njim molio dugo, dugo i dijete umrlo. Vraćajući se iz posjeta selima, sretoh na pola puta uplakane roditelje i rodbinu. Nose mrtvo dijete.

Ovih dana gotovo svaki dan pada kiša. „Prorok“ pozvao svoju zajednicu da mole na potoku izvan sela. Svijet, gledajući u nebo vidi da će uskoro kiša. Zato su neki odlučili ostati u selu. Ali Simplice im rekao: „Ne bojte se! Ja mogu i kišu zaustaviti. Neće biti kiše, ja vam to kažem.“ Svijet ga poslušao. Otišli na potok, udario jaki pljusak i svi se smočili kao miševi. Ipak „prorok“ je toliko rječit da zna uvjeriti jadni, neuki svijet u svoje „moći“ i onda kad je očito da je on lažni prorok.

On jede kokoši, kupi novac i „moli“ jer to je mnogo ugodnije nego po kiši i vrućini ići u polje i kopati. Pričao mi i pastor pentekostalne zajednice da je Siplice napravio veliki nered u njegovoj zajednici. Pola kršćana izrazilo želju da Simplice ostane za stalno u Kimpangi i da im bude pastor. Zajednica se razdijelila. Jedni su za pastora koji je tu odavna, a drugi za Simplicea. Nakon što je Simplice pokupio novac i kokoši i napustio Kimpangu, mnogi više uopće ne dolaze na molitvu. Reče mi jedan mlađi čovjek pentekostalac da je Simplice pojeo najmanje stotinu kokošiju! Vjerojatno pretjeruje, ali i to dokazuje koliko je varao svijet.

Pišem o ovom „proroku“, jer su ti „molitelji-iscjelitelji“ velika opasnost i za naše vjernike katolike. Oni koji nemaju čvrstu vjeru, dođu nedjeljom na sv. misu, a popodne ili noću traže „proroke“ jer im je u bolesti skupo platiti liječenje u bolnici ili dispanzeru. Nadaju se tako proći mnogo jeftinije. Zbog velikog mnoštva ljudi koji su u nevolji, posebno onih koji su bolesni, „molitelji-iscjelitelji“ niču kao gljive poslije kiše. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar