RADOSNA VIJEST - br. 29
Kongo, 20.01.2009

Iz dnevnika jednog misionara

53. nastavak

Malarija se opet vraća

Otiđosmo u kapelicu. Tamo je bilo mnogo vedrije i ljepše. Osnovali su još jedan pjevački zbor koji je danas prvi put vrlo lijepo pjevao pred nama. Ovo je vrlo velika zajednica pa je ispovijedanje trajalo dosta dugo. Krstio sam 12 beba. Ostadoh u crkvi puna 4 sata. Nakon neprespavane noći i ovog današnjeg napora, osjetih da se malarija vraća. Sve me boli...
Popodne se vozimo po lošoj cesti prema Kimandi. U svakoj rupi svaki udar vozila udara mi u glavu. Biva sve gore. U Kimandi nađoh kamion koji prevozi kamenje i pijesak za crkvu i za školu. Animator Jean-Marie nije s nama u pohodu. On prati kamion. Dade mi kratko izvješće o poslu koji su obavili. Prevezli su 14 kamiona kamenja i 9 kamiona pijeska. Dobro su radili. Sada imaju novog seoskog poglavara. Zamijenio je prijašnjeg, koji je bio pijan 24 sata na dan! Ovaj novi je vrlo radin. Čak je sam išao kamionom i s drugima tovario kamenje. Rekoh vjeroučitelju Williamu i animatoru da oni pričaju s ljudima oko vatre, a ja ću ponovno popiti lijek protiv malarije i poći u krevet. Čak se nisam ni okupao. Ujutro je već bilo bolje. Uspio sam izdržati u crkvi više od četiri sata.
Popodne nas put vodi u Kabululu, 36 km od Kimande. Kiša je stalno padala. Cesta puna vode, a dva mosta gotovo srušena. Treba praviti prave „akrobacije“ da bi se prešlo na drugo stranu. Na jednom mjestu upadosmo u blato. Nije strašno. Izbavismo se već nakon deset minuta posla. Pri ulasku u selo iznenadih se koliko je mnogo mladih danas u ovoj maloj zajednici. Bili su to članovi pjevačkog zbora iz jednog sela susjedne misije. Pozvali su ih za ovu prigodu da uzveličaju dolazak svećenika u selo. Premda u zajednici ima samo tri odrasla muškarca, napravili su vrlo lijepu i za njihov broj prostranu kapelicu. Ispekli su opeke i lijepo je ozidali. Navečer je mladež pjevala do 23 sata. Mjesec se već dobro podigao, ali što vrijeme više odmicalo, sve nekako draže bilo ostati još koji trenutak u priči. Ujutro je u kapelici bilo više stranih nego domaćih vjernika, jer pjevača bijaše 38. Fešta je pa na polasku i meni i Williamu dadoše po kokoš.
U selu Kalundwe obično odsjedamo kod ravnatelja katoličke škole, ali on je na putu. Zato nas zaustavi starješina kršćana koji stanuje na 5 km prije Kalundwea. Veli da ćemo kod njega pojesti i okupati se, a onda idemo zajedno u Kalundwe na večernji razgovor i na spavanje. Stigosmo kad je već pala noć. Ali nema veze, jer mjesečina je. Sjedimo u sjenici ispred ravnateljeve kuće. Vole Crkvu, vole svećenika, ali obojica imaju po dvije žene. Mnogi ljudi su u savani. Zato je i ovdje jedna od glavnih tema termiti. Malo je djece u selu. I ona otišla s roditeljima. Uče kako loviti termite. Ovdje nema kapelice pa sv. misu slavimo u jednoj školskoj učionici. Bilo nas je malo, pa je nekako sve bilo „mrtvo“. Čak i pjevanje.
Poslije svete mise idemo pozdraviti Velikog Poglavicu. Tuži se da je u nevolji. Pozvao ga guverner pokrajine Katange na razgovor, ali ne zna kako će se prebaciti do Kaniame odakle bi trebao putovati vlakom do Lubumbashija. Do Kaniame ima 75 km. Poslao poruku da mu nađu jedno vozilo, ali u cijelom gradu od 40-tak tisuća stanovnika nema ni jedno ispravno vozilo! Kaniama je prije 30-tak godina vrvjela od automobila svih vrsta, a danas i ona koja su tu, sva su pokvarena. To se zove naš „razvoj“. To nam je, nažalost, donijela nezavisnost.

Hvatanje termita

Pedesetak kilometara od Kalundwa je Kalenga-Ntanda, naše slijedeće odredište. Usput prolazimo kroz nekoliko manjih sela. Nigdje žive duše. Kuće zatvorene, a po selu šeću samo koze i kokoši. Sav svijet je u savani. Razlog je „nswa“ – termiti. U Kalenga-Ntandi uvijek ima mnogo djece koja se okupe na ulazu u selo čim začuju buku motora vozila. Ali danas ih je malo. Većina ih otišla s roditeljima u „nswa“. Katolici su ipak tu. Čekali su nas, a i oni koji su noćili u savani, ujutro su se vratili da bi sudjelovali u sv. misi.
U ovoj maloj zajednici nema crkvenog zbora. Zato smo navečer uz vatru probali pjesme koje ćemo pjevati u sv. misi. Dugo smo razgovarali kako bi pokrenuli ovu zajednicu. Naravno, bilo je riječi i o termitima. Bez toga ne može u ove dane. Kažu: „Mjesec će izići iza 22,00 sata, i ovdje će biti termita u 22,45 sata. Kako znaju točno procijeniti! U daljini ugledasmo poneka svjetla. To su oni koji bdiju noću u savani. Oni se sad spremaju, trče oko termitnjaka da sve bude u redu i ako bude sreće, uhvatit će barem nekoliko kilograma termita. Oko 22,30 na istoku se zasvijetli, a djeca zapališe slamu malo dalje od nas. Visoki plamen se vinu prema nebu i pojaviše se tu i tamo poneki termiti koje privuče vatra. Nasta vika i cika djece. Nasta guranje i borba za svakog termita. Neka djeca čak prolijeću kroz plamen slijedeći termite. Čim se pojavi, dijete koje ga prvo ugleda, zaviče: „Moj je!“ i ima „pravo“ na njega, premda nekad pripadne onome tko je brži i spretniji. Slama brzo izgara, plamen se smanjuje pa neka djeca brzo čupaju iz krovova kuća drugu i bacaju je u vatru da bi se plamen podigao, jer što je plamen veći, veći su izgledi da će privući termite.
Mi sjedimo uz „našu“ vatru od suhih drva. Ta naša nije svijetla kao ona kad se slama zapali. Pa ipak, poneki termit zaluta i k nama. Otac koji do mene sjedi s djetetom u krilu sagne se i uhvati termit te ga pruži djetetu. A dijete, iako je tek prohodalo, zna što treba uraditi: polako mu otkine krila i stavi ga u usta. Prava poslastica. „Bitobala“ – slatkiš kao i bombon“ Oko 23,00 sata sve se završi. Mjesec se podigao dosta visoko i nema više termita. I mi se podigosmo i pođosmo na spavanje. Osvanu nedjelja. Ono kršćana što nije otišlo u savanu, ispuni malu kapelicu, napravljenu od suhih grana, koje su se već dobro osušile i istrunule. Iza stola koji će poslužiti danas kao oltar, složeno nešto malo cigla. Počeli raditi kasno i već ih kiša „iznenadila“, pa napravili samo nekoliko desetaka komada. Kažu, sljedećeg sušnog doba počet će ranije raditi. Bože, daj!
Popodne stigosmo u Ngombe. I ovdje su mnogi otišli u termite, čak i vjeroučitelj, ali se vratio malo prije početka sv. mise. U selu ima jedan mladić Petar. Zna pjevati i ima smisla za organiziranje pjevanja. Ali mnogo se skita. Često je odsutan pa mu je zato i zbor „tanak“. Ali ovaj put on se snašao. Okupio svoje prijatelje koji mole u nekim sektama da mu pomognu. Dok su navečer bučno pjevali u našu čas, ja sam uglavnom drijemao uz vatru, umoran i iscrpljen malarijom.

„Nečastivi“ u ravnateljevu uredu

Ove godine djeca ne dangube kao lani, nego lijepo uče. Dobili su novog ravnatelja škole, mladog čovjeka koji je oko sebe okupio mladež. Počeo je moliti u katoličkoj zajednici, ali nije kršten. Prije je molio u nekoj sekti. Sad je vrlo zagrijan za katoličku stvar. Ima jaku volju i želju da svu mladež privede u katoličku zajednicu, ali je pod vrlo jakim utjecajem sekte u kojoj je molio. Zato ga posebno zanimaju pitanja proroštva i čudesa, jer u sektama je to glavna tema. Postoje pastori „proroci“ koji „otkivaju“ ono što je u tajnosti, i navješćuju što će biti u budućnosti. Ljude zanima sve ono što se odnosi na svakoga od njih. Na primjer, tko je donio neko zlo u obitelj, tko je „ubio“ dijete koje nedavno umrlo, zašto je netko izgubio novac itd. A sve to može „znati“ pastor, jer je „prorok“. Kad se pojavi bolest, ne treba uopće ići u bolnicu, jer pastor kao „čudotvorac“ ima moć izliječiti bolest molitvom. Eto, i ovaj ravnatelj škole, iako je učen čovjek, ne razlikuje se mnogo od običnih ljudi u selu, jer još uvijek razmišlja kako je naučio u sekti u kojoj je molio. O katoličkoj vjeri ne zna gotovo ništa. Misli da sam i ja jedna vrsta „pastora – proroka“, i da sam mnogo jači od onih u sekti. Zato sam mu dao nekoliko naših knjiga. Ima već godina dana kako je umro prijašnji ravnatelj škole. Poslije njegove smrti nitko nije zalazio ni u učionice ni u ravnateljev ured. Sve zaraslo u travu. Zmija se uvukla u ured, a kad ju je novi ravnatelj vidio, uvukao se i strah u njegovu dušu. Zmija je u svakom narodu znak zla, utjelovljeni sotona. Zato i ravnatelj misli da vrag ima tu posla. Moli me da blagoslovim ured i otjeram vraga daleko od škole. Velim mu: „Budući da škola nije katolička nego državna, ja nemam pravo zalaziti u nju i tu obavljati katoličke obrede. Uzmi blagoslovljene vode, pa ti sam moli i škropi da ne bi bilo neugodnosti i za tebe i za mene.“
U školi učitelji nemaju ni jednu knjigu, nego sve predaju napamet, a đaci nikad nisu ni imali knjiga. Ipak ove godine su krenuli. Bolje i tako bez knjiga nego nikako. Ako ovaj ravnatelj bude ustrajan i bude radio sa zanosom kao što je počeo, bit će to novi početak za selo, za školu, ali i za katoličku zajednicu, jer mladi bi s njime mogli dati zajednici jedan novi polet. U selu naime ima samo pet baba koje se ispovijedaju. Muškarci su odreda poligami, imaju po dvije i više žena pa niti se krštavaju oni, niti njihove žene. Ipak, nedjeljom se okupe u našoj kapelici i mole jer su, kako kažu, „katolici“, dakle, nekršteni „katolici“. (Nastavlja se)


Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji