Kongo, 20.01.2009

Katolička misija u Kimungu

Fra Ante Kutleša o misijama u Kongu

Katolička misija Krista Kralja Kimungu se nalazi u biskupiji Kamina u provinciji Katanga u Demokratskoj Republici Kongo. Godine 1998. sam dobio imenovanje da nastavim posao koji je dotada obavljao moj subrat Pacifik, poljski franjevac to jest da posjećujem dvadesetak sela koja pripadaju župi sv. Terezije u Kamini. Iduće godine sam dobio dozvolu da osnujem novu misiju. Predložio sam biskupu da sjedište bude u Kimungu, na što je on pristao. Prošlo je već deset godina te se danas može konstatirati da smo uza sve poteškoće ipak ponešto i ostvarili. Kao prvo i najvažnije jest bilo da sagradimo župnu crkvu. Uz veliko zalaganje vjernika i ostalih u selu crkvu smo dovršili 2001. godine. Svečano je posvećena na blagdan Krista Kralja iste godine. Naravno da je najveće pomoć stigla izvana i to baš iz Provincije hercegovačkih franjevaca u Mostaru, te im i ovom prilikom srdačno zahvaljujem. Misija se službeno zove Krist Kralj ili na kiluba jeziku Kristu Mulopwe. Crkva je duga 25 m a široka 10 m. Oko oltara s jedne i druge strane proširenja čine jedan križ. U samom selu Kimungu je vrlo mali broj katolika, njih oko 400. Postoje protestantske crkve i nekoliko drugih kršćanskih skupina ili sekta. Postoje i tri skupine koje se mole na „stari“ način to jest štuju razne „bavidye“ fetiše.

Poslije crkve grade se škola i ambulanta

Prema župnim statistikama na čitavom terenu misije živi oko 50.000 a samo je 4-5 tisuća katolika. To je stoga što su nekadašnji misionari belgijski franjevci, pastorizirali samo jedan dio, istočni dio biskupije, dok su zapad „ostavili“ protestantima, posebno adventistima.
Kada smo se dogovarali što će nam biti prioritet onda sam između ostalih mišljenja čuo i ovo: prvo crkvu, a crkva će roditi školu i ambulantu i sve drugo što nam je potrebno. Tako je i bilo. Poslije crkve sagradili smo župnu kuću i u isto vrijeme pučku školu od trajnog materijala. Slijedila je srednja škola, vodovod te osam mostova. To je samo u centru u misiji. Druga sela su se dala na posao. Skupljali su kamenje, pravili ciglu i pekli je za svoja sela. Svako selo želi imati ovo sve što postoji u centru. Gdje su kršćanske zajednice jače tu se bolje radi. Uvijek je bilo da vjera crkvu gradi. Sada imamo 35 sela odnosno 35 kršćanskih zajednica. Šefovi sela su uglavnom protestanti ili oni koji se drže starih vjerovanja. Nema niti jednog katolika koji bi bio šef sela. Ipak kada se nešto zajedničko radi tada se šef sela pobrine da svi sudjeluju. Čak i kada se gradi katolička crkva onda i protestanti pomažu i obrnuto. Katolika je manje od 10 %. Da bih posjetio sva sela potrebno mi je prijeći preko 1.500 km džipom a ostalo motorom oko 80 km. Svugdje bi se moglo džipom da ima mostova. Za vrijeme kolonizacije sve do 1960. postojali su mostovi, ali nažalost drveni. Služili su koju godinu i istrunuli. Tako da ima puno sela koja su nekada imala vezu sa svijetom, a danas je više nemaju. Sada je u programu pet mostova. Bez mostova je vrlo teško prevesti građevinski materijal.

Sestre domorotkinje

Godina 2007. će također ostati kao godina koja se pamti. Naime, na Veliku Gospu 15. kolovoza su nam stigle časne sestre. Časne sestre Gasparina, Beatrice i Sofija. Bio je to dan kada je cijelo selo izišlo da ih pozdravi i zaželi dobrodošlicu. Sestre su domorotkinje. Službeni naziv je Sestre Majke Spasiteljeve. Već su se dobro uklopile. Rade sa djevojkama i ženama u domaćinskoj školi, a bave se zemljoradnjom i kućanstvom. Idu u polje kao i ostale žene iz sela. Vrlo su rado viđene. Pomažu posebno u alfabetizaciji. Imamo veliki broj žena i djevojaka koje ne znaju niti čitati niti pisati.
I za tjelesno zdravlje se brinemo koliko je to zasada moguće. Imamo malu ambulantu. Tu radi jedan kojemu smo plaćali školovanje u višoj medicinskoj školi. Zove se Timotej. Dobro radi... Svijet ga jako cijeni. Ima samo jednu prostoriju za rad. Osjetili smo već davno potrebu za malo više prostora, ali uvjeti nisu bili da bismo mogli sagraditi jednu ambulantu. Prošle godine su ipak shvatili da trebamo svi uprt u kola da krenu. Naime, godinama sam im govorio da bez njihova udjela neću niti pokušati bilo što započeti. Konačno su napravili 12 tisuća cigle. Prije nego što sam pošao na odmor dovršili smo temelje za ambulantu. Gradimo je na crkvenom terenu. S tim ćemo mislim na neki način kompletirati Misiju. Crkva, škola i bolnica ili u našem slučaju ambulanta. To troje je karakteristično za sve katoličke misije. Naravno da se ne smije stati na ovome što je do sada učinjeno. Sve se da i bolje i ljepše i veće učiniti.
Kako je teren sadašnje misije jako velik, već se radi na dijeljenju postojeće misije na dva dijela. Sjeverni ili donji će ostati sadašnja misija Kimungu, a južni gornji će biti posebna misija sa sjedištem u selu Muleba. Župna kuća je već pokrivena i useljiva. Nije od trajnog materijala nego kao i njihove kuće. Pokrivena je ševarom ili travom. Već smo počeli i drugu kuću od tvrdog materijala jer u ovoj termiti ne daju živjeti. Trebat ću u njoj stanovati dok druga ne bude useljiva. Pripravili smo nešto materijala za novu župnu crkvu. Nova misija i crkva će biti posvećena Uznesenju Marijinu.

BWIMWA - Biskupijski centar za hendikepirane osobe u Kamini

Prije pet godina, 2003. jedna skupina od četrnaest bogalja iz Kamine zamoliše me da im budem otac, pokrovitelj (tata wa batwe bonso – otac svih nas). Najprije sam se otimao uvjeravajući ih da imam puno obveza, da uopće i ne stanujem u Kamini. Međutim, oni bili uporni, a meni se nametnulo pitanje savjesti: da li uopće smijem odbiti kad me mole za pomoć. Oduvijek sam imao suosjećanja s bogaljima, ali da su u taj njihov projekt umiješam to mi izgledalo poprilično nerealno. Ipak sam se dao „zavesti“. Pristao sam. I gdje se obratiti? Iduće godine 2004. bio sam u domovini na odmoru te sam se upoznao u Međugorju s vođama molitvenog pokreta Gebetsaktion Međugorje – Wien, Vitomirom Damjanovićem i Maximilijanom Domej. Oni su sami ponudili financirati jedan projekt u misijama. Kada sam pokazao ovaj projekt za bogalje bili su oduševljeni. Tako je to počelo. Iste godine dođe za bogalje 52.000 eura. Angažirao sam radnike, te smo kupili teren u gradu Kamina i jednu kućicu gdje će stanovati jedan kojega sam prije petnaestak godina poslao u Lubumbashi, glavni grad naše provincije da se osposobi u pravljenju proteza za noge i ruke, da izuče i postolarski zanat ortopedskog smjera. Tako smo i prije ovog centra za bogalje imali ortopedsku radionicu pri uredu za razvoj gdje sam bio ravnatelj kroz 20 godina. Stručnjak za ortopedske cipele i proteze je moj dugogodišnji suradnik Nday Hubert. Izgradnja Centra za bogalje je počela odmah kad sam se vratio s odmora. Ozidali smo jednu školu s četiri razreda i počeli nastavu. Ravnatelj škole je gosp. Hubert, a učitelji su svi bogalji kao i Hubert. Danas imamo 67 učenika – djece bogalja. Slijedimo državni program za pučke škole. Orijentiramo svako dijete prema njegovim sposobnostima da izuči jedan od zanata: šivati na mašinu, popravljati obuću, slikati, pisati na mašinu ili prerađivati kožu ili umjetnost slikanja na platnu ili akvarel na papiru. Kompletno školovanje Centar uzima na se. Djeca stanuju kod svojih roditelja ili rodbine, a u Centar dolaze biciklima ili triciklima koje proizvodimo u samom centru. Dovršavamo i drugu školsku zgradu koja ima osam malih dvorana. Predvidjeli smo i jednu radionicu u kojoj ćemo proizvoditi sapun. Jedan od profesora je kinez i terapeut, a i on sam je bogalj. Dosada smo proizveli 35 proteza, uglavnom za noge, 16 ortheza, 22 atelles, udlage ili dlage za ruke i noge, 73 ortopedske cipele, 69 tricikla, 19 bicikla, 7 steznika. To nabrajam da se vidi što nam sve treba za one koje društvo nerado pomaže. Sve ovo je proizvod Centra BWIMWA i to rad hendikepiranih majstora. Naravno da ima puno dijelova za bicikle ili za tricikle koje kupimo, a ostalo zavarujemo u Centru. Samo ime centra je BWIMWA, to znači biti uspravno, stajati uspravno. To nam je upravo cilj da se svatko tko je na bilo koji način postao bogalj, uspravi ako je moguće stane na vlastite noge. U samoj Kamini, mjestu od 150.000 stanovnika mi smo registrirali 555 bogalja. Najčešće su to djeca koja su oboljela od polyomielitisa ili dječje paralize. Ima također puno slučajeva gdje su izgubili ruke ili noge padajući pod vlak. Čak ima slučajeva sušice kostiju. Nekoliko slučajeva smo dali u bolnicu na operaciju. Svaki slučaj gdje trebamo i možemo pomoći, najprije liječnik izvrši pregled i propiše terapiju. Ostalo sve se obavlja u samom Centru. U rujnu prošle godine posjetio nas je i guverner Katange. Ime mu je Mojsije. Tada je ostavio dar za Centar od 5.000 američkih dolara. Ove godine smo tražili ponovno pomoć. Fra Pere Čuić ga je posjetio i predao mu zamolbu te je dao ponovno dar, ali sada 20.000 USD. Kad bismo imali takvih upravitelja svijet bi bio bolji.
Po povratku me očekuje proširivanje Centra. Nadam se da ćemo kupiti još jednu parcelu i nastaviti sa izgradnjom jedne velike polivalentne dvorane, te kuhinju i ured, izložbeni prostor domaćih proizvoda kao i jednu sobu za prodaju. Cilj nam je svima da dokažemo da ti ljudi makar bili i bogalji imaju svoje mjesto u društvu i da vrijede.

Gradnja mostova u misiji Kimungu

Misija Kimungu se nalazi između tri rijeke: Lwanya, Mwitobwe i Mudyailui. U selo se moglo doći samo džipom te se vratiti istim putem. Nije bilo moguće produžiti nekuda. Selo je u jednom trokutu. Nisam se mogao s tim pomiriti. Tražio sam načina kako napraviti nekoliko mostova. Pogotovu kada sam sâm vidio kako ljudi prelaze preko rijeka. Voda do vrata na nekim mjestima. Teret stave na glavu i tako svaki dan. Posebno je opasno za majke s malim djetetom. Odlučih da ću učiniti sve da napravimo nekoliko mostova. Našao sam kalupe za pravljenje betonskih cijevi. Bili su stari i deformirani te smo ih popravili u misijskoj radionici i dali smo se na posao. Dnevno smo pravili po jednu cijev. Široku 1 m i dugu 1 m. Tri cijevi su dovoljne širinu kamiona. Treba puno tih redova, već prema širini rijeke. Iznad cijevi ozidamo 25 cm betonskog zida, odnosno pokrijemo cijevi betonom. Takvih mostova smo napravili sedam. Kada su velike kiše sve rijeke nabujaju ali prijelaz preko njih je moguć uvijek zahvaljujući tim mostovima. Voda se prelije preko mosta li prijelaz je moguć čak i autom. Posljednja dva mosta smo pravili od željezničkih tračnica. Kod uprave željeznica kupimo tračnice, ozidamo nosače te položimo na njih tračnice i preko tračnica beton od 25 cm. Upravo kada smo zidali nosače za ova zadnja dva mosta, iznenada se pojavi vodeni konj, odnosno vodena kobila sa svojim malim. Naravno svi smo toga momenta bili brzi i pristojni da im ne smetamo. Pobjegli smo malo dolje jer ako se vodenoj kobili učini da smo opasni za njezina potomka onda ona zna biti vrlo brza i nimalo ljubazna. Ipak kada je vidjela da se mi nje bojimo prošla je upravo preko naših glava brundajući mirno se udaljila. Mlado je stalno bilo pred njom. Sada je most, odnosno mostovi, jer ih ima četiri na tome prijelazu gotov. Ostaje samo jedan nasip od oko 40 m. Tako će desetak sela biti povezano sa svijetom tj. moći će kamioni i ostala motorna vozila dolaziti i prevoziti sve što je potrebno. Gradnja mostova, ako Bog da, se nastavlja. Ima puno rijeka i rječica koje treba premostiti da bi se što lakše moglo do svakoga sela.

Fra Anto Kutleša, misionar u DR Kongo