Mostar, 18.12.2008

Misije - put srca prema ljubavi

Važno je početi s malim djelima, od malih nogu

„Misija kreće od srca; kad se u molitvi zastane pred Raspetim, pogleda uprta u onaj probodeni bok, mora se u nutrini osjetiti radost….“ Papa Benedikt XVI.

Ove riječi Svetoga Oca potiču na razmišljanje i bude u čovjeku pitanje: Kako patnja može ispunjati radošću? Na prvi pogled sve je nelogično. Nije li nelogično i to da neki između nas imaju sve što požele, dok drugi nemaju što jesti? Nije li isto tako nelogično kad mi svoju vjeru pretvaramo u tradiciju, dok drugi na istoj Zemlji umiru zbog svog vjerskog opredjeljenja? I kakve to veze ima s nama? Kakve veze ima s nama priča o nekim gladnima, bolesnima ili siromašnima? Zašto razmišljati o misijama, moliti, žrtvovati? Ne uče li nas da je svatko kovač svoje sreće? Mi kujemo svoju sreću, oni tamo svoju i zašto se miješati u stvari drugih?

Sve su ovo izazovna pitanja koja su nam padala na pamet na satima vjeronauka u mjesecu listopadu. Ne samo skupinama najmlađih u katedralnoj župi u Mostaru nego i drugima.

Nemoguće je govoriti o misijama a istovremeno ostati indiferentan prema Bogu i onome što je On učinio za nas. I što god mi činili humanoga jedni prema drugima uvijek će nam u svijesti našeg srca odzvanjati: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Često zaboravljamo da je sve što posjedujemo, počevši od života, sposobnosti, roditelja, okoline i ljubavi koju smo primili, jedan neprocjenjivi dar kojeg sami nismo mogli izabrati. I uza sve to, dar slobode kojeg nam je darovao naš Tvorac biva često omalovažen i neprimijećen u našem životu. A najčudnije je to što mi ljudi zaboravljamo da smo u očima svoga Stvoritelja jednako voljeni, vrijedni i počašćeni povjerenjem životne misije.

Govoriti najmlađima o misijama, koliko je jednostavno, toliko je i teško. Lako je reći: tamo negdje ima naših vršnjaka koji umiru od gladi, ne mogu se školovati, od ranog djetinjstva moraju teško raditi… Ipak u djeci valja odgajati svijest odgovornosti prema misijama. Ta svi smo poslani pronositi ovim svijetom mir, ljubav, radost. A misije su upravo to: pronositi radosnu vijest. Pa to je djeci draga i znana misija.

Na pitanje: kako djeca mogu biti misionari, uslijedila je graja. Mnoštvo odgovora u jedan glas. Dogovorili smo se iznijeti svoje mišljenje jedan po jedan. Časna, mislim da možemo za njih moliti....a ja mislim da trebamo štedjeti....časna, časna... a ja.... Nizali su se odgovori i ideje; misli i prijedlozi. Zanimljivo je da su svi istaknuli molitvu. Odlučismo: moliti za misije. Zaista je to temelj i kad su u pitanju misije, i misionari i uopće duhovna zvanja. Konačno, ne možemo biti kršćani bez molitve.

U razmišljanju smo išli dalje. Misije trebaju primjerne kršćane. Dođosmo do dogovora: uz molitvu za misije kroz sljedeći tjedan nastojat ćemo biti skromni i pojesti što je mama taj dan skuhala; pozvati prijatelje i roditelje na sv. misu. Nije ostalo sve na mašti i oduševljenju. Dogovor je urodio plodom. Listopad je bio okićen dobrim djelima i molitvama. Svaki smo tjedan išli dalje, novi korak. Nismo zaboravili ni svoj odnos prema bližnjima koji pored nas žive. I tu se dogodio pomak. Korak po korak gradimo svoje stavove i svoj život. Polako od ideja, dobrom voljom i ustrajnošću dolazimo do djela. Sveto Pismo nam kaže: Vjera bez djela je mrtva. Zato je važno početi s malim djelima, od malih nogu. Milosrđe se vježba, osmjehom zaražujemo, ljubavlju gradimo mostove prema svim ljudima.

Imamo raspela u svojim kućama. Radi ukrasa, suvenira, ili mode? Ne! Ponajprije radi učenja. Učiti od Raspetoga Krista. Ljubiti bez pridržaja, do kraja. Da, ljubav se dariva u potpunosti i bez očekivanja uzvrata. Sve što činimo, trebamo činiti iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, i bit ćemo ispunjeni ljubavlju. “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili” (Mt 25,40). Ovaj su Isusov poziv mali vjeroučenici ozbiljno shvatili i po pitanju materijalnog odricanja. Zajednički prikupljamo za misije i misionare, za gladne, bolesne, potrebne, i za akciju: Izgradimo crkvu u Tanzaniji. Mi smo mali, pa i naši darovi mogu izgledati mali. Ali svjesni smo da Bog gleda na srce darovatelja a ne na veličinu dara. Akcija traje. Karitativno suosjećanje i misijsko poslanje stoji i zove, do kraja života.

Ovako učimo, ovako nastojasmo živjeti kroz misijski mjesec listopad. Željeli bismo u tomu ustrajati cijeli svoj život jer misije su put svakog ljudskog srca na ovoj zemlji prema Ljubavi, tj. prema Bogu. A srce će uvijek znati što je potrebno učiniti upravo za one koji su pored nas, koji su u potrebi. Jednog dana možda netko i između nas bude misionar Ljubavi u nekoj dalekoj zemlji. Daj Bože! Za to je potrebna molitva i otvorenost srca. „Na vratima stojim i kucam“ (Otk 3,20).

s. M.K.