RADOSNA VIJEST - br. 26
Kongo, 18.12.2008

Iz dnevnika jednog misionara

52. nastavak

Zbog neplaćanja školarine roditelji su „na odmoru“

Ima jedna pametna mjera koju su zaveli zapovjednik policije i predsjednik općine. Naime, već godinama država slabo učitelje, ili ih gotovo nikako ne plaća. Roditelji su dužni za svako dijete plaćati mjesečno određeni iznos, prema dogovoru s učiteljima. Međutim, roditelji obećaju plaćati, ali se ne drže dogovora. Pošalju djecu u školu, ali za njih ne plaćaju. Onda učitelji takvu djecu potjeraju iz škole, da traže novac. Neka djeca donesu novac tek nakon dva-tri tjedna. A sve to vrijeme su „na odmoru“, lutaju po selu, dangubeći i ne radeći ništa. A neka djeca zastalno ostanu kod kuće. Sada zapovjednik policije i općinski načelnik izdali su naredbu učiteljima: „Nitko ne smije potjerati djecu iz škole. Djeca nisu kriva. Za one roditelje koji neće plaćati školarinu, slijedi kazna: zatvor i batine!“ I ova mjera donijela je ploda. Sva djeca uče!

Mrtve treba otjerati što dalje

U selu Kishinde, 18 km od Kimpange, živi jedna katolička obitelj. Sin Patrice je vrlo aktivan u kršćanskoj zajednici. Vodi skupinu mladih koja se zove „Kiro“. Došao mi javiti da mu je umrla majka i da su nakon njezine smrti nastali veliki problemi sa susjedom. Poznavao sam tu ženu. Bila je jako dobra kršćanka. Prije dvije godine oboljela je teško. Liječnici su rekli da se radi o raku. Svaki put kad sam dolazio u selo i slavio sv. Misu, na kraju bih pošao i k njoj da se ispovijedi i pričesti. Patila je mnogo i dugo, ali je bila vrlo strpljiva. Imala je jaku vjeru. I, eto, umrla je neki dan. Kako je i običaj, došlo je mnogo svijeta na žalost, u prvom redu susjedi, a onda i mnogi iz udaljenih sela. Ljudi izdaleka dolaze s biciklima ili pješice. Naravno, umorni su, znojni i prljavi. Lijep je običaj u selima da putniku ponude da se okupa, odmah nakon što ga lijepo pozdrave. Te „kupaonice“ obično su ispletene od palminih grana ili slame i nalaze se u jednom kutu okućnice. Napravljene su tek tako da čovjek nije izložen ljudskim pogledima dok se kupa. U sredinu stave kantu vode i sapun i diskretno pozovu došljaka, pokazujući mu mjesto gdje će se okupati. Kako su mnogi ljudi došli na žalost, udovac je zamolio susjeda da se neki gosti mogu oprati u njegovoj kupaonici. Taj susjed je poganin, a žena mu je protestantkinja. Čovjek pristao jer valja priteći u pomoć susjedu, posebno kad je u ovakvoj nevolji. Žalost je trajala četiri dana. Ljudi su stalno dolazili i kupali se svaki dan i u susjedovoj kupaonici. Na kraju se i udovac okupao kod susjeda, što je izazvalo pravi nered. Naime, kad umre čovjek ili žena po poganskom običaju udovac ili udovica ne smije se ni kupati niti uopće umivati dok traje žalost. Kad se četvrti dan „zatvori“ žalost, tada odvedu udovca ili udovicu na rijeku ili potok gdje se obavi obredno pranje. Udovac će se „očistiti“, a pokojnica će „ostati“ tamo i neće smetati žive u selu. Naš kršćanin napravio veliku pogrešku. Umjesto da ode na rijeku i tamo se okupa, ili da pričeka dok njegova kupaonica bude slobodna, on se okupao u susjedovoj kupaonici, jer je njegova bila zauzeta. Susjed digao viku optužujući udovca da je „ostavio“ mrtvu ženu u njegovu dvorištu i da pokojnica sada vreba njegovu djecu kako će ih pobiti. On je čak i sanjao i „vidio“ pokojnicu kako vreba njegovu djecu. San je u Africi dio stvarnost, prava zbilja. Kad vam netko priča svoj san, neće reći: „Sanjao sam da sam vidio...“, nego jednostavno kaže: „Vidio sam...“ Tražio je od udovca da mu plati drugu okućnicu i da mu tamo sagradi kuću. Ljudi su ga umirivali i savjetovali da bude razuman. Stvar je došla na sud pred seoskog poglavara. Na kraju se susjed smirio i tražio „samo“ da dođe župnik i molitvom i blagoslovljenom vodom „otjera“ pokojnicu iz njegovog dvorišta. Eto, zato je Patrice došao k meni jer je seoski poglavar presudio da ja moram doći u selo i „otjerati“ pokojnicu iz susjedova dvorišta! Budući da ni seoski poglavar, a niti susjed nisu naše vjere, rekoh Patriceu: „Reci ti njima da oni ne mogu meni naređivati gdje ću ja moliti. Katolička molitva i blagoslov nisu igrarija. Ja molim i blagoslivljam samo tamo gdje čovjek vjeruje u Isusa Krista. Ja nisam vrač da gonim mrtve. Mi molimo za mrtve da im se Bog smiluje, a ne gonimo ih iz sela. Ako susjed ima ikakvu vjeru, neka mu moli onaj čiju vjeru ispovijeda.“ Patrice je ostao u dilemi jer „afera“ se nastavlja, a on bi želio da se tim završi na bilo koji način. Rekoh mu još: „Neka ga tvoj otac upita da li mu je mama ičim smetala dok je bila živa. Sigurno nije. Jer to je bila dobra žena koja ni mrava ne bi zgazila. Neka otac rekne da je on bio za nju odgovoran do smrti. Sad više nije „njegova“ žena, jer se – po našoj vjeri – može oženiti drugom. Ako pokojnica nekoga progoni, neka se sam brani kako zna.“ Naravno ovi dokazi ne vrijede ništa, jer za ovaj svijet to je vrlo ozbiljna stvarnost. „Afera“ će se tek onda završiti kad susjed bude siguran da pokojnica nije više u njegovu dvorištu.

Na putu s malarijom

Spremam se na put. Krajnje je vrijeme da posjetim neka sela jer kiše već obilno padaju, a kad se zemlja natopi vodom, onda više nema izlaska vozilom do Uskrsa. Ali jučer me uhvatila malarija. Zatvorih se u sobu, popih lijek i legoh u krevet. Ovaj put popio sam neki novi lijek protiv malarije, tri tablete odjednom i to je sve. Eto, da i to isprobam! Jutros sam se osjećao dosta dobro. Popodne polazimo u prvo selo Kishinde, udaljeno od Kimpange 18 km. Navečer je predviđen razgovor, a ujutro ćemo slaviti svetu Misu. Puni mjesec je znak da se ostaje dugo sjediti i pričati. Naravno ako ne pada kiša. Večeras je noć divna. Zato u selu bruji na sve strane. Pjesma, priča, galama djece koja se igraju na mjesečini... I mi okrenuli u priču, sve do pola noći. Bilo je govora o zajednici, o svim problemima koji ih muče, ali o termitima koji večeras počinju izlaziti, to jest počinju se rojiti kao pčele. Mnogi su otišli u savanu u lov na termite. Pored termitnjaka iskopaju rupu. Kad padne noć i mjesec se pojavi, termiti izlaze vani i lete prema svjetlu, prema mjesecu. Ali ljudi ih prevare. U rupi zapale tamjan koji svijetli i termiti se ne roje, ne dižu se u zrak, nego lizući ulaze u rupu i ostaju prilijepljeni jedan uz drugog. Čovjek tada uzme neku posudu ili vreću i sve ih pokupi. Nekada ponetko nakupi i više desetaka kilograma. Onda ih danima jedu, a jedan dio prodaju. To im onda služi kao „meza“. Prava poslastica uz palmino vino.

„Waningila, waingila...“ usred noći

U pola noći odosmo na spavanje. Nisam stavio mrežicu protiv komaraca. Kompliciran je to posao. Mrežice treba svezati za drveće u slamnatom krovu. Ali čest je slučaj da su i drva i slama istrunuli i čim ih dotakneš, sva se prljavština sruši na krevet. Najbolje je ništa ne dirati. Zato stavljam mrežicu jedino kad osjetim da stvarno ima komaraca. Uvijek se nadam da ih neće biti u kolibi. Ali večeras počeše zujati oko ušiju. Ne daju mi zaspati. Ustadoh i potražih u mraku načina kako razapeti mrežicu. Zaspah dubokim snom jer sad mogu „prkositi“ komarcima. Neka zuje, ne mogu mi ništa. Ali malo kasnije probudi me strašna vika po selu. U susjednoj kući žena rodila. Diglo se cijelo selo i svi galame: „Waingila, waingila...!“ Čestitka za sretnu majku i ponosnog oca. Jedni dolaze, drugi odlaze. A i jedni i drugi galame, smiju se, dozivaju se...Tako gotovo cijelu noć nisam ni oka stisnuo. Ujutro čim smo se podigli, dođe nam kršćanin, udovac kojemu je nedavno umrla žena. Okupao se u kupaonici svog susjeda nakon isteka dana žalosti i susjed ga optužio da mu je u dvorištu „ostavio“ pokojnicu: Sada je treba otjerati. Ova zavrzlama traje već tjednima. Pokušavali su riješiti na sve načine, ali susjed tvrdoglav i traži jedino da ja dođem i molitvom otjeram pokojnicu. Udovac ima više okućnica u selu. Davao mu koju god hoće, ali on ne pristaje jer, kaže, pokojnica će i tamo doći i smetati ga. Rekoh udovcu: „Ja nisam vrač da gonjam mrtve. Naša molitva je nešto sasvim drugo. Mi molimo za pokojnika da mu se Bog smiluje, da ga uvede u svoju slavu, a za ožalošćene da im Bog bude utjeha i da im dadne snage za život. Mrtvi nisu zli duhovi koje treba što dalje otjerati. Zato ne mogu doći i moliti kod njega.“ Ipak se složismo da je najbolje da moj pomoćnik, vjeroučitelj William ode tamo i pokuša ga urazumiti. Udovac je bio time vrlo zadovoljan. Nakon ovog razgovora došao je još jedan vrlo neugodan razgovor. Žena napravila preljub i sada živi sama. Pobjegla od muža. Čak je napustila našu Crkvu i moli u nekoj sekti. Kaže, sramota je moliti s katolicima jer je izazivaju. Rugaju joj se. Muž bi htio da se ona vrati, jer su crkveno vjenčani. Ali i on vrlo ljubomoran i hoda po selu i priča svakakve priče o svojoj ženi. Optužbe su velike s obje strane i nitko ne želi popustiti ni za dlaku. Savjetovao sam ih dugo, ali mi se čini da su moje riječi na jedno uho ušle, a drugo izišle. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji