RADOSNA VIJEST - br. 26
Sarajevo, 18.12.2008

Misijska velikodušnost Crkve u BiH

U ranijim godinama Sarajevo je bilo središte Misijske centrale za Crkvu u Hrvata

Ne bi se trebalo čuditi misijskoj velikodušnosti Crkve u Bosni i Hercegovini koja je usprkos znanim teškoćama u obnovi svoje zemlje uspjela sakupiti znatna sredstva za izgradnju župne crkve u novoj misiji Lusu u biskupiji Livingstone u afričkoj zemlji Zambiji. Nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela BiH don Tomo Knežević i tajnica sestra Fidelis Lučić iz Misijske središnjice u Sarajevu javili su mi da su poslali konačnu svotu sakupljenog novca za projekt „Izgradimo crkvu u Zambiji“. Tako je na račun misije Lusu stiglo ukupno 47.846,98 USD.
Kažem, ne bi se trebalo čuditi toj velikodušnosti i misijskoj svijesti Crkve u Bosni i Hercegovini znajući da je u ranijim godinama Sarajevo bilo središte Misijske centrale za Crkvu u Hrvata te sam preko Sarajeva, prije 25 godina, kao „Fidei donum“ misionar iz krčke biskupije bio upućen u Zambiju u biskupiju Livingstone u kojoj se, Bogu hvala i dalje nalazim. Zato je očito misijska svijest o pomoći onima koji su potrebni tu duboko ukorijenjena.

Osnivanje nove misije

Božji su pozivi različiti pa tako i oni misijski. Misionar se prilagođuje potrebama na terenu i radi ono sto je potrebno i ono na sto je pozvan. Biskupija Livingstone u Zambiji ima najmanje katolika u cijeloj državi – manje od 20 posto - pa zato ima velikih prostranstava bez gotovo ikakve prisutnosti katoličke Crkve. Potrebno je utvrđivati u vjeri već postojeće zajednice, a također je potrebno osnivati nove osobito u onim krajevima gdje ih još nema. Tako sam 2003 završio osnivanje misije u Shangobmo, daleko na granici s Angolom te, predavši je biskupu na redovito upravljanje, dobio od njega dekret da osnujem novu misiju u Lusu.
Došavši ovdje u buduću novu misiju vidio sam da tu nema ne samo katoličke zajednice nego nema niti jednog katolika. Prekrasni krajolik uz rijeku Zambezi nastanjen je bio samo raštrkanim selima bez nekog glavnijeg središta. Djeca nisu išla u školu jer je bila predaleko a bolesnici su trebali pješačiti do 40 km udaljene bolnice u gradiću Sesheke.
Pravi izazov za misionara! Misijska postaja se ponekad osniva ne zato sto tu ima puno katolika nego zato sto ih nema. U ima Božje okupio sam ekipu suradnika iz mojih prethodnih postaja te počeo kontaktirati najprije lokalne poglavice u namjeri da dobijem dozvolu za osnivanje misijske postaje u tom brdovitom predjelu uz rijeku Zambezi, pokraj brzaca Lusu.
“A sto je to misija?“ pitali su me kad sam u hladovini velikog stabla u selu okupljenom narodu i njihovim poglavicama trebao objasniti razlog svog dolaska u njihov kraj. „Katolička Crkva? Nismo čuli da i takva crkva postoji.“
„A kako ćemo znati da to sto govoriš je istina i da nas nećeš prevariti kao i oni drugi bijelci...?“
Kad su poglavice dale načelni pristanak, počeli smo bolje upoznavati teren, kretanje ljudi te procijenili na kojem mjestu bi bilo pogodno osnovati misijski centar. Bili su to dani izviđanja, hodanja, susreta i razgovora te noćenja pod šatorom uz oprez pred slonovima, vodenim konjima, krokodilima i drugim životinjama koje su se tuda slobodno kretale. Nisam jednom do koze prokisao dok se prolom oblaka sručio nad šatorom te nakon proloma pokušao sušiti pokrivače da bi ih opet brzo unio jer je dolazio novi kisni oblak. Pogodna okolnost je u svemu tome bila ta sto sam poznavao jezik silozi kojim su ljudi u tom kraju govorili pa je snalaženje bilo olakšano.

S ponosom pričaju o crkvi

Konačno je došao pristanak iz kraljevskog dvora i dobivena je dozvola za osnivanje misijske postaje. Odmah smo počeli s početnom evangelizacijom. Misijski djelatnici su bili i prvi evangelizatori. Okupljali smo se nedjeljom na molitvu te odlazili po selima pozivati ljude da nam se pridruže ili da barem dođu vidjeti kako molimo. Tako je nastala prva zajednica vjernika. Ubrzo je sagrađena i prva crkvica od slame u kojoj smo proslavili Uskrs 2004. Bog nas je i dalje blagoslivljao misijskim zanosom i voljom za rad a „prijatelji misije Lusu“ su bili aktivni u prikupljanju sredstava pa smo tokom sljedećih godina mogli ovdašnjim ljudima pomoći da dođu do dobre ambulante, škole, mlina za kukuruz te ih okupiti oko misije koja je tako postala glavni centar. U isto vrijeme je nasa zajednica rasla pa smo dvije godine nakon početka imali prva krštenja. Misija Lusu je postala poznata na široko i u nju ljudi rado svraćaju. Trebalo je početi misliti na solidnu i trajnu crkvenu zgradu cime bi misija postala kompletirana.
Radove smo počeli 2007 uz pomoć anonimnog dobrotvora iz Hrvatske. U tom periodu je Crkva iz Bosne i Hercegovine stupila na scenu. Svećenik Vrhbosanske nadbiskupije don Slađan Ćosić, koji je u to vrijeme obnašao službu tajnika nuncijature u Lusaki, upoznao je crkvene dužnosnike u Bosni i Hercegovini o ovom projektu. Tada su biskupi prihvatili i svesrdno poduprli ideju „Izgradimo crkvu u Zambiji“ te preko akcije Misijske središnjice organizirali akciju. „Katolički tjednik“ je bio medijski pokrovitelj. Budući da je akcija dobro tekla ovdje smo mogli planirati radove tako da učinimo vise i ljepše nego što je bilo planirano. Tako je crkva svetog Josipa radnika već sada prije svog dovršenja smatrana jednom od najljepših, ako ne i najljepša crkva u biskupiji. Ljudi u misiji, i ne samo katolici su na nju ponosni i o njoj pričaju.
Zato u ime sviju nas u misiju Lusu srdačno zahvaljujem svim darovateljima. Oni su ugradili svoj doprinos u budućnost ove misije koja se i dalje razvija. Također molim da nas nastave pratiti svojim molitvama da se ova mlada vjera u novoj crkvi utvrdi i prenosi na pokoljenja. „Budite mi svjedoci“ nam jest i ostaje trajan izazov.

Don Boris Dabo, misionar

Tiskaj    Pošalji