Vijest o promjeni Katekizma Katoličke Crkve u vezi sa smrtnom kaznom potakla je živu raspravu u cijelom svijetu. Svaki je razvoj nauka u povijesti Crkve pobudio slaganje ili konstruktivne kritike, ali i otpor i odbijanje. Danas može privući pozornost neka tvrdnja iz apostolske pobudnice 'Amoris laetitia', ili novi nauk o smrtnoj kazni, ali gledajući unatrag, gledajući ukratko 2000 godina kršćanstva, primjećuje se da se mnogo stvari promijenilo, i da ih danas smatramo prihvaćenima.

Međutim, ostaje činjenica da svaka promjena može potaknuti sablazan i zbunjenost.

Dovoljno je čitati Bibliju kako bi se shvatilo koliki je put prijeđen. Danas smo zaprepašteni pred nekim naredbama koje je Bog dao Mojsiju, kako opisuje Sveto pismo. U Levitskom zakoniku (20. poglavlje) Gospodin naređuje da se ubiju idolopoklonici, preljubnici, sodomisti, rodoskvrnioci, a treba ubiti i one koji zlostavljaju oca ili majku. Naravno, Mojsije je živio prije više od 3000 godina, i te su naredbe sadržane u Starom zavjetu. Ali na kraju čitanja uvijek kažemo: Riječ je Gospodnja.

Pomislimo na traumu koju su živjeli prvi kršćani obraćeni sa židovstva. Koliko su hrabrosti morali imati kad su napustili temeljne zakone svojega naroda, kao što je obrezivanje. Koliko je trebalo otvorenosti uma i duha kako bi se u Crkvu primili pogani, što se tada smatralo nedopuštenim. Petar – kako stoji u Djelima apostolskim – već je bio primio Duha Svetoga, ali još to nije shvaćao.

Tek kad se našao pred Kornelijem, rimskim satnikom, i njegovom obitelji, bio je prosvijetljen, te je rekao: „Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im Evanđelje; mir po Isusu Kristu, on je Gospodar sviju“. U njegovim se riječima „sad uistinu shvaćam“ nalazi postupno napredovanje u našoj spoznaji Božje istine. Put je to koji ne završava sve dok traje povijest. Tako raste inteligencija vjere.
Sjetimo se puta Crkve u prvim ekumenskim saborima, u utvrđivanju temelja kršćanskih istina, počevši od Trojstva i kristoloških dogmi. Brojne su bile u tom razdoblju borbe protiv hereza u znaku mota „Extra ecclesiam nulla salus“ (nema spasenja izvan Crkve). Nema, dakle, raja za nekrštene. Ipak, malo pomalo taj se pojam dublje shvatio, kako kaže deklaracija Dominus Jesus, koju je potpisao kardinal Ratzinger: „Glede načina na koji Božja milost spasenja, koja se uvijek daruje po Kristu u Duhu, i u otajstvenom je odnosu s Crkvom, dolazi do pojedinih nekršćana, Drugi se vatikanski sabor ograničio na tvrdnju da ju Bog daje „putovima koje on zna“. Sve bolje shvaćamo da Bog želi spasiti sve ljude.

Zna se da je borba protiv heretika, protiv onih koji misle drugačije, u povijesti dovodila do žalosnih posljedica: do vjerskih ratova, lomača, inkvizicije. Iako su povjesničari pobili brojne legende potaknute protukatoličkom propagandom, ne možemo se sakriti, jer Crkva, dijete tadašnjega vremena, često je dijelila taj mentalitet.

Koliki je put prijeđen od nauka enciklike 'Mirari vos' pape Grgura XVI., iz 1832. godine. Naravno, nalazimo se u vrlo teškim povijesnim prilikama za papinstvo. Prošlo je gotovo 200 godina, ali neke nam rečenice pomažu da bolje shvatimo razloge doktrinarnoga napretka. Grgur XVI., naime, slobodu savjesti naziva „ludilom“, „vrlo otrovnom pogreškom“ koja otvara vrata „potpunoj i neumjerenoj slobodi mišljenja koja se sve više povećava na štetu Crkve i države“, i to kao dodatak „onoj vrlo lošoj, i nikada dovoljno pogrđenoj i zaziranoj „slobodi tiska“ koja širi napise svih vrsta“. Crkva je naučila bolje razumjeti što je sloboda i od onih koji nisu u Crkvi.

Sablazan razvoja nauka skriva glavni problem vjere. Zakon koji se ne mijenja daje sigurnost i moć čovjeku koji na taj način uspijeva nadzirati svoje vjersko ponašanje, a i podešavati potrebe božanskih pravila. Zakon koji se mijenja oduzima tu moć i daje ju u ruke Drugomu. To je bio veliki sukob Isusa s farizejima. Isus se postavio kao živi Zakon, dok su farizeji tražili napisan i nijem Zakon kojim bi mogli upravljati. Ako je Zakon živ, ne prestaje govoriti o novim stvarima, i ponajviše primorava nas na promjenu.

To nam se ne sviđa, jer u svakomu od nas uvijek postoji farizej koji se pojavljuje sa svojim nepromjenjivim razlozima. Naprotiv, Zakon ljubavi nas pokreće, potiče nas na stalno izlaženje iz vlastitoga 'ja' prema 'ti'. To je stalno napredovanje u svijesti o apsolutnoj istini koja je Bog, a Bog je ljubav. A ljubav nas primorava da se zbog drugoga promijenimo. Ono što je najljepše jest to da se i Bog – koji je uvijek isti, jučer, danas i uvijek – promijenio iz ljubavi prema nama; postao je čovjekom.

I na kraju, oni koji uspoređuju Benedikta XVI. i Ivana Pavla II. s papom Franjom mogu se prisjetiti utješnih riječi pape Ratzingera koje je izgovorio 27. svibnja 2006. godine u Krakowu pred milijunom mladih. Te mlade, koji su odrasli u vjeri s papom Wojtyłom, papa Benedikt je snažno potaknuo: „Ne bojte se graditi svoj život u Crkvi i s Crkvom! Budite ponosni zbog ljubavi prema Petru i prema Crkvi koja mu je povjerena. Nemojte dopustiti da vas zavaraju oni koji žele suprotstaviti Krista i Crkvu! (…) Vi, mladi, dobro ste upoznali Petra naših dana. Zbog toga nemojte zaboraviti da ni Petar koji gleda naš susret s prozora Boga Oca, ni ovaj Petar koji sada stoji pred vama, ni nijedan sljedeći Petar neće biti protiv vas, ni protiv izgradnje trajnoga doma na stijeni. Štoviše, uložit će svoje srce i obje ruke kako bi vam pomogao graditi život na Kristu i s Kristom“. (missio.ba/rv)