Dolaskom demokracije, 1992. Albanija je započela novu stranicu svoje povijesti u kojoj su i sestre Kćeri Božje ljubavi napravile veliki iskorak i započele u njoj svoje djelovanje. Iščitavajući znakove vremena i slušajući poticaje Duha Provincijalna uprava je u kolovozu 1992. poslala prve osposobljene četiri sestre misionarke u nepoznatu i zagonetnu zemlju Albaniju: s. Jeronimu Juroš, s. Svjetlanu Rezo, s. Nikolinu Gegić i s. Francisku Kola, koje su zaorale prvu brazdu i posijale sjeme Božje ljubavi u tu suhu Boga žednu zemlju. Bila je to duhovna avantura Kćeri Božje ljubavi i albanskog naroda započeta u Lacu, prožeta osjećajem dubokog misijskog žara i nepokolebivog pouzdanja u Božju providnost.
Albanija je zemlja natopljena krvlju mučenika. Osim 38 proglašenih blaženih mučenika ima ih puno više za koje se ne zna, a koji su vjerno svjedočili albansku Crkvu koja je dugo vremena bila potpuno izolirana i gdje su vjera i vjernici bili izloženi najtežim progonima, po njihovim patnjama i zagovoru ponovno je upaljen plamen vjere i slobode. Desetljećima hermetički zatvorena zemlja, najednom je otvorila svoje granice, a progonjena Crkva zajedno sa svojim vjernicima izišla je iz katakomba, doduše s mnogim ranama i ožiljcima iz prošlog vremena koje misionari i danas liječe. Na svim područjima trebalo je početi ispočetka. Velika većina je bila nekrštena i crkveno nevjenčana Tako reći svi koji su rođeni poslije 1945. godine. Poteškoće su bile s onima srednje dobi, posebno muškarcima koji su odgojeni u vrijeme komunizma i otrovani tim idejama postali pomalo mlaki i ravnodušni. Sestre, ne samo da su ove poučavale u vjeronauku, nego su s njima radile u raznim tečajevima jezika, kompjutora, kuharskim i šivaćim umijećima kao i drugim aktivnostima. Preko sestara rađala se povezanost s Crkvom.
Nakon trideset godina djelovanja postavlja se pitanje: što su sestre Kćeri Božje ljubavi ponudile albanskom narodu? Ono što im nisu ponudili ulagači iz cijelog svijeta koji su se natjecali da budu prvi, jeftiniji privlačniji i povoljniji. Nudilo se sve, roba, pamet, tehnika novac. Ali nisu narodu ponudili ono bitno, nisu donijeli svjetlo Evanđelja u albansku kulturu i bezboštvom opustošeno društvo, nisu donijeli slobodu i Boga. Sestre su donijele radosnu vijest spasenja, nadu u Božje Kraljevstvo ljubavi, dobrotu i pravednost.
Dolaskom sestara polako se počela buditi nada, nada u bolje sutra i u čovječniji svijet. Bio je to spas za albanski narod, toliko žedan Božje prisutnosti i blizine. Dijeleći neimaštinu i težinu svakodnevnog života s narodom, sestre su svjedočile živu vjeru utemeljenu na Radosnoj vijesti koju žele donijeti svakom čovjeku. Iz dana u dan jačala je vjera naroda koji se otvarao Bogu. Plodovi sestarskog rada ubrzo su bili vidljivi na svim područjima, ali i u prvim duhovnim zvanjima iz Albanije.
Kad se okrenemo unazad trideset godina znamo da život i djelovanje sestara u Albaniji nije bilo nimalo lagano, osobito prvih godina kad nitko nije bio siguran ni u vlastitoj kući, a pogotovo ne na putovanju. To je uvijek put misionara i svih onih koji žele Krista slijediti. Sestre su često putovale kako bi izvršile svoje pastoralne obaveze.
Albanija je relativno mala zemlja, bogata prirodnim ljepotama: more, jezera i planine, kulturna baština i bogata povijest. Kad je doživjela slobodu, brzo se razvila u modernu zemlju, slobodnog i živog vjerskog života u kojoj, istina je ima još i danas velikih razlika između siromašnih i bogatih, onih koji su imali priliku primiti svjetlo Božje riječi i onih koji to još čekaju. U tom procesu rasta i razvoja, prije svega duhovnog i materijalnog, sestre Kćeri Božje ljubavi ostavile su neizbrisiv trag.
Dok se obilježava prošlost ona uči kako živjeti sadašnjost, kako izgrađivati bolju sadašnjost i još bolju budućnost. Stablo Družbe koje je zasađeno u ponosnu albansku zemlju izraslo je danas u 5 zajednica u kojima djeluje dvadesetak sestara u misijskom žaru vodeći dva djevojačka internata i dva dječja vrtića uz sav drugi pastoralni rad na župama, u Gospinom svetištu i u Skadarskoj katedrali. Sve to ostalo je trajno zapisano u Monografiji, pisani trag o nazočnosti sestara u Albaniji, koja je izdana o proslavi srebrenog jubileja (1992. – 2017.). Ona je svojevrstan hvalospjev Božjoj ljubavi i providnosti pokazujući kako Bog čini velika djela po malim i jednostavnim ljudima.
Plodno djelovanje sestara kroz 30 godina obilježeno je molitvom i zanimanjem cijele Družba. Svim srcem zahvaljujemo Bogu što je po sestrama albanskom narodu donio svjetlo Evanđelja.