„Jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća“ (Mt 23,8) tema je Papine poruke nadahnute evanđeoskim odlomkom u kojem Isus kritizira licemjerje onih koji govore, a ne čine. Kada se vjera svede na praznu retoriku, bez uključivanja u život i potrebe drugih, tada stvarni život koji živimo nije dosljedan vjeri koju ispovijedamo. To je velika opasnost – istaknuo je Papa. Zato Isus koristi te snažne riječi kako bi upozorio na opasnost pada u idolopoklonstvo samih sebe.

Za suočavanje s bratom i sestrom u potrebi, Isus nudi model ponašanja koji je u potpunoj opreci s licemjerjem – napomenuo je Papa. Od nas traži da se zaustavimo i slušamo, uspostavimo izravan i osoban odnos s drugima, da osjetimo empatiju i suosjećanje, te dopustimo da nas njihova patnja dirne do te mjere da u duhu služenja preuzmemo na sebe brigu o njima (usp. Lk 10,30-35).

Upravo je to vodilo Moniku i Enza, bračni par vjenčan 1982. godine kada su oboje imali 22 godine. Zajedničko im je, među ostalim, veliko zanimanje za Sveto pismo koje je ona toliko njegovala da sada predaje na Teološkom fakultetu sjeverne Italije i na Višoj školi religijskih znanosti u Torinu. Željeli su na neki način učiniti vidljivim svoje svjedočanstvo, kao bračnoga para, na području djelotvorne Crkve, Crkve nakon Drugoga vatikanskog sabora.

Željeli smo učiniti nešto što bi nas obvezalo kao obitelj, i to ne na nekom specifičnom području nego u svakodnevnom životu – kazala je Monica te dodala – Moram reći da smo tu odluku katkada platili prekidom prijateljstava, jer nismo bili u skladu s tadašnjim općim razmišljanjem.

Sve su se više željeli otvoriti nekomu bez obitelji, te su tako predali zahtjev za usvajanjem uz raspoloživost za dijete s invaliditetom. Nakon nekoliko mjeseci stigao je prijedlog za usvajanje – jedna tek rođena napuštena djevojčica s teškim fizičkim teškoćama koje su zahtijevale hitnu skrb. Njihov sin Martino imao je tada tri godine, i radosno je dočekao svoju novu sestru.

Njihov se život nastavio u liječenju i višemjesečnim boravcima u jednom bolničkom centru u Francuskoj, u – kako su rekli Monica i Enzo – izvanrednoj normalnosti, uz mnogo odricanja. Školsko je doba za djevojčicu bilo vrlo teško. Teško se uključila, druga su djeca bila zatvorena, a njihovi su roditelji često tražili od djece da ju ne gledaju jer bi se mogli prestrašiti. Trebalo nam je tada – kazali su – da ju njezini školski kolege pozovu koji put na druženje, ali toga nije bilo.

Ustrajnost je postalo obilježje obitelji. Čovjek se uhvati za život, uporno ustraje – objasnila je Monica. Najteže godine nisu bile one kada je bila mala, nego one nakon adolescencije. Bile su to tragične godine u kojima je postajala svjesna da se nalazi na rubu. Pomišljala je i na završetak života. Bile su to mračne godine, ali ne znam čak jesmo li izišli iz toga. Ustrajemo, uz mnogo napora, ali u nekim trenutcima i uz veliko zadovoljstvo. U najtežem je trenutku tata Enzo napustio dobro plaćeni posao kako bi stalno bio uz kćer. Uz njegovu pomoć djevojka je diplomirala književnost, bavi se pisanjem, i objavljuje svoje pjesme, a napisala je i jedan roman.

Život toga bračnog para ispunjen je trenutcima rijetke i intenzivne sreće, i trenutcima na rubu tragedije. Tko ih je u tomu pratio? Naše su nas obitelji teško shvaćale – odgovorili su Monica i Enzo. Ostalo nam je malo prijatelja, ali neki, oni pravi, podupirali su nas savjetima i utjehom u trenutcima žalosti. Život valja prihvatiti, ali ponajviše valja ga pratiti, njegovati i čuvati u vremenu između njegova početka i kraja o kojemu samo Bog odlučuje. U tom središnjem razdoblju pomalo izgubljenim je osobama prijeko potreban kršćanski zagrljaj. Sve je ostalo retorika – istaknuli su Monica i Enzo te upozorili da nedostaje svijest o tomu da posao daje dostojanstvo, omogućuje društvene odnose, život, posebno kada je riječ o osobama s invaliditetom. Nije potrebna popustljivost nego pravednost. (missio.ba/rv)